Otisak Kristovog uskrsnuća. Poslije svih mogućih osporavanja, autentičnost Kristove plaštanice, koja se čuva u Torinu praktično je nesporna! Kakva je energija stvorila otisak tijela Isusa Krista na platnu? Kada je početkom travnja 1997. godine katedrala San Giovanni Batisa u Torinu nestala u plamenu, bio je to još jedan neuspjeli atak na možda najveću i najtajanstveniju kršćansku relikviju – Plaštanicu, odnosno komad platna u koji je, po Svetom pismu, Isusa Krista nakon raspeća, a prije pogrebenja, zamotao Josip iz Arimateje.

Neobično je da je na platnu ostao, u negativu, odslikan liko osobe koju je pokrivao, i to je detalj koji već stoljećima, a osobito u posljednjim desetljećima, crkvenu dogmu stavlja pred najveća iskušenja.
Upravo kada se očekivalo da će znanstvenici konačno potvrditi ili opovrgnuti da pokrov potječe iz vremena kada je Isus hodao po zemlji, vatrena stihija zamalo da svim nagađanjima učini kraj.
Otkako je Plaštanica, čudom, ponovo izbjegla uništenje, o uzrocima požara ne zna se mnogo više nego neposredno nakon njega. Vatra se rasplamsala u Gvarinijevoj kapeli (projektant renesansne katedrale iz 1578. godine), u noći između Velikog petka i Velike subote, nakon što je te večeri u Kraljevskoj palači, povezanoj s kapelom, bio održan prijam u čast Kofija Annana, tadašnjeg glavnog tajnika Ujedinjenih nacija. Smatra se da su se jedna ili dvije osobe, najvjerojatnije muškarac i žena, uvukle u palaču s uzvanicima, i da su odatle neprimijećeni ušli u kapelu, od koje su ih dijelila samo jedna vrata. Tamo su ostavili zapaljivi materijal, možda fosfornu bombu, u svakom slučaju nešto vrlo malih dimenzija što se moglo krišom i neprimjetno pronijeti kroz palaču. Što se dalje događalo uglavnom je poznato – u šesdeset metara visokoj kapeli, kao u dimnjaku, vatra se brzo razgorjela, i samo zahvaljujući požrtvovanosti vatrogasaca i hrabrosti jednog od njih, Marija Trematorea, Plaštanica je na vrijeme iznijeta.
Pokušaja da se uništi takozvano Torinsko platno (po gradu u kojem se čuva) bilo je do sada i više nego što to šira javnost zna. Posljednji je samo jedan u seriji ritualnih nasrtaja, i to uvijek u noći između Velikog petka i Velike subote, a scenarij je isti: plamen se širi iz oltara. Baš zbog napada koji su se dogodili 1972. i 1973. godine, prolaz između Gvarinijeve kapele i Kraljevske palače (koji su svojevremeno napravili pripadnici kraljevske kuće Savoja, jer su platno smatrali svojim vlasništvom) bio je zatvoren, a sada, neočekivano, ponovo otvoren.
Ne treba, međutim, zaboraviti da je upravo Torino grad s možda najviše sotonističkih sekti na svijetu, prava pravcata prijestolnica ‘crne magije’, u kojoj pripadnici kulta nečastivog otvoreno iskazuju mržnju prema svemu što je kršćansko. Prijetnje pokrovu kruže nažalost i putem Interneta, uvijek s istom porukom: ‘Uništite torinski pokrov!’
Što predstavlja katedrala s takvom relikvijom u toj sredini, i zašto je ona na meti gnjevnih ‘đavolovih slugu’, ne treba posebno naglašavati, pa nije za čuđenje ni to što se Plaštanica vrlo rijetko pokazuje u javnosti – svega dva puta u prošlom stoljeću, a posljednji put 1978. godine, kada je slavljena 400. godišnjica izgradnje katedrale San Batista Đovani (Sveti Ivan Krstitelj.)
Kristov pokrov, međutim, imao je dugo i vrlo neobično putešestvije od Istoka ka Zapadu, koje ga je u VIII stoljeću vodilo preko srpskog zemalja i manastira, i dovelo u tajanstvenu vezu s poznatom freskom Bijeli Anđeo iz manastira Mileševe, na temelju čije djelomične reprodukcije mnogi danas i ne pretpostavljaju da ispruženim prstom pokazuje na – upravo presavijenu Kristovu Plaštanicu.