Što bi najbolja verzija mene učinila?

Trema je vrsta straha koji je vezan za neku buduću situaciju za koju osoba procjenjuje da nije dovoljno spremna odnosno da nema dovoljno sposobnosti. Ovaj strah nije urođen, već se stječe. Ukoliko bismo promatrali malu djecu, vidjeli bismo malo znaju o tremi. Usvajaju je promatrajući druge, a tu odgoj igra važnu ulogu.

Događa se da djeca izravno usvajaju roditeljsko ponašanje obojeno nesigurnošću i strahovima. Pored toga, trema se često razvija i nakon situacija u kojima je dijete doživjelo podsmijeh i intenzivne kritike.

Na stvaranje treme utječe i poruka roditelja da dijete stalno mora biti uspješno i najbolje. Takav intenzivni pritisak šalje djetetu poruku da vrijedi samo onda kada pobjeđuje i kada je najbolje. Vidimo, dakle, da je tema treme usko povezana s izgradnjom zrelog samopouzdanja koje počinje još u djetinjstvu, i da postoji više faktora koji utječu na stvaranje treme.

Trema i godine života

Veza treme i godina života jeste u pitanju uzroka treme. Kada savladamo “boljke iz mlađih dana”, one tada teško ponovo bivaju uzrok treme. Međutim, svaki životni period nosi sa sobom određene izazove, koji mogu stvoriti tremu.

Neke je ranije možda mučila briga o mogućem podsmijehu ili partnerskom odbijaju. Kasnije su neki više okupirani poslovnim uspjehom, emotivnim životom, i tako dalje.

Dobra vijest je da godine života donese iskustvo iz kojeg su neki uspjeli naučiti učinkovitije načine za nošenje s tremom. Ona će se u pojedinim situacijama pojavljivati, ali zato je možemo brže i lakše savladati. Iskustvo nas uči, ne kako da treme nema, već kako da se s njom učinkovitije nosimo.

Konstruktivna i destruktivna trema

Jedna je trema koja nas motivira i pokreće da dodatno uložimo energiju, i nju nazivamo konstruktivnom ili pozitivnom tremom. Druga je pak, ona destruktivna, koja ne samo da ne pokreće na razvoj, već čini da koristimo manje potencijala nego što imamo. Prva umije da nas iskritikuje, ali tako da nas pokrene, za razliku od druge koja je u ulozi strogog i osuđujućeg kritičara, koji cijelu našu vrijednost stalno stavlja na probu.

Prvi, konstuktivni kritičar će reći da nešto ne znamo i trebamo naučiti da bi bili bolji, dok će drugi, destruktivni reći da uopće ne vrijedimo, pošto nešto ne znamo ili ne umijemo. Razlika je velika.

Prvi kritičar uvažava našu osobnost i vrijednost, ali kudi ponašanje. Drugi nas osuđuje kao ličnost. Tada, kada cijela naša vrijednost zavisi od toga da li ćemo se dobro pokazati u nekoj situaciji, trema je još veća i destruktivna, ne samo po tu situaciju već po cijelu našu osobnost.

Kako bismo tremu učinili manje intenzivnom ali i korisnom, dobro je da imamo u vidu nekoliko stvari:

Razviti svjesnost o tijeku svojih misli.

Dobro je obratiti dodatnu pozornost na misli koje vam prolaze kroz glavu dok se trema razvija. Uhvatite poruke koje sebi upućujete. Nekada smo toliko navikli da čujemo svoje misli da one postanu automatske i nečujne.

Pritisnuti povremeno pauzu je značajno, te vidjeti koliko su te misli istinite, a koliko plod prethodnih loših iskustava i strahova. Misli pod naletom jakih emocija i treme često su pretjerane.

Ne siliti, već prihvatiti.

Pitanje je možemo li na silu da se oslobodimo treme. Obično je efekt obrnut. Ukoliko vam netko kaže da mislite o bilo čemu samo ne o ružičastom slonu, o čemu biste mislili? Baš o onome o čemu ne treba, slonu. Tako je i sa tremom.

Možemo biti toliko opterećeni tremom da mislimo samo o tome koliko smo opterećeni njome. Zato je druga mogućnost prihvatiti situaciju takva kakva, za sada, ali jeste. Mnoge savjetničke sesije baš na ovom koraku iziskuju najviše vremena.

Kec u rukavu: “Što bi najbolja verzija mene učinila?”.

Dok radimo na prihvaćanju i razumijevanju treme, možemo pokušati za savjet pitati najbolju verziju nas. Što bi taj netko u nama, koji je uspio da se riješi treme, sada nama dao kao savjet.

Pozivanje realnosti u pomoć.

Nakon uvježbavanja hvatanja misli, koje dolaze iz uloge kritičara, trebalo bi ih staviti u realno razmatranje. Ukoliko čujete, primjera radi, poruku – ne možeš ti to, nećeš uspjeti, desiće se nešto strašno, razmotrite koliko je to realno i odakle dolazi taj zaključak.

Nakon toga slijedi i pitanje – što je zaista najgore što može u toj situaciji da se dogodi? Saslušajte svoje odgovore pažljivo, a zatim ih stavite u test realnosti. Vidite koliko iu kojoj mjeri su ti strahovi realni? Da li zaista slijedi katastrofa, kao ishod, ili je najgore moguće neprijatnost? Da li zaista ne vrijedite, ako sada podbačaju ili ćete uvidjeti koja vam vještina manjka?

Istina je, kada nas preplavljuje jaka destruktivna trema, uglavnom smo od realnosti dalje nego što bi u tom trenutku trebalo biti.

Ispitivanje dokaza.

Ništa nije isključivo crno ili bijelo. Tako i potpuno odstranjivanje kritičara u nama, koji uzrokuje tremu, ne daje najbolje rezultate. Kritičar u svakom od nas, koliko god pravio problem pretjerivanjem i koncentrisanošću na negativno, ponekad ima dobru polaznu točku.

Ideja da se pravimo da ga ne čujemo i mislimo samo na pozitivne aspekte može nam uskrati neku važnu lekciju. Primjerice, ukoliko čujemo da sebi izgovaramo poruku – nećeš uspjeti, nisi dovoljno dobar, možemo je promijeniti u – ne uspijevam uvijek i možda nisam za nešto dovoljno dobar, ali to mogu naučiti!

Dakle, izazov je pažljivo pogledati dokaze kritičara, analizirati umjesto kategorizirati i naći mjeru u dogovoru sa objektivnim mišljenjem.

Vladajte tremom, a ne da vlada ona vama.

Uslijed naleta jakih emocija i treme, krojimo najgore moguće scenarije i proživljavamo ih u glavi. Ukoliko postoji strah da, primjerice, prezentacija nekog vašeg rada neće biti dovoljno dobra, možete sebe pitati – što to točno neće biti dobro?

Saslušajte svoje odgovore, prihvatite one koji su zaista mogući, a zatim se zapitajte – jesu li popravljivi? Razmislite, koje su realne posljedice i kakve mogućnosti nakon toga imate. Tremaroš obično razmišljaju do dijela kada predvide katastrofu, a nakon toga kao da nema ničeg dalje. Dok na taj način razmišljate i trema će za vas činiti da se osjećate loše i ne napredujete.

Balans prihvaćanja i napretka

Postoji razlika između toga da sebi stalno govorimo da nismo dovoljno dobri i podsjećanja sebe da možemo raditi bolje i postati bolji. Dobro je prihvatiti svoje mane kakve su danas, ali i raditi na vještinama i sposobnostima koje nam još nisu dovoljno razvijene. Možda zvuči da su ove misli u suprotnosti, ali zapravo mogu ići zajedno.

Primjerice, možete prihvatiti da osjećate tremu u novom društvu, a ujedno i raditi na njenom otklanjanju. Prihvaćanje mana ne znači i da ih nikada nećete prevazići. Prihvatite te mane, ali zadržite odlučnost da napredujete. Radovi su u tijeku.

Konstuktivan unutarnji dijalog sa samim sobom je ono što je dobro vježbati, kako biste se bolje snalazili u situacijama vladanja tremom. Jedan od zadataka psihoterapeuta jeste da pomogne klijentu da njegovi unutarnji dijalozi budu produktivniji.

Zašto netko ima tremu, a netko ne?

Ukoliko smo po nekom pitanju ravnodušni, tada nećemo osjetiti nikakvu tremu. Za sve ostalo što nam je bitno, gdje želimo postići uspjeh, emotivno ili poslovno, osjetit ćemo neku dozu treme. Trema se vezuje za ono što nam je važno. Kreće se od jedva primjetne, do one blokirajuće.

To međutim ne znači, da svaki put kada nam je nešto jako važno osjećamo blokirajući tremu. Ona je rezervirana za one situacije kada osjećamo pritisak da nešto moramo. Tlak, najčešće postoji onda kada uspješnost u nekoj konkretnoj situaciji vezujemo sa cjelokupnom osobnom vrijednosti.

Oni koji neuspješan prvi sastanak vide kao njihovu generalnu neuspješnost u ljubavi, često će osjećati tremu. Studenti koji neki ispit vide, ne kao test iz tog predmeta, nego test cjelokupne inteligencije i vrednoće, teško će se pred taj ispit umiriti.

Kada na takav način razmišljam, logično, pritisak je velik, pa time i trema. Dakle, dobro je da imamo u vidu da svaka emocija ima neku svoju logiku, samo što je nismo uvijek svjesni.

Vježba pred ogledalom

Među najčešćim savjetima za borbu s tremom za javni nastup preporuča se vježba pred ogledalom. Učinkovitost joj je u tome što prije procjene drugih možemo procijeniti sebe i poraditi na svim nedostacima.

Koje su uobičajene treme?

Stao mi je mozak; nisam znao / la što reći; ukočio / la sam se; kao da sam zaboravio / la sve što znam …, jer imam tremu. Mnogima je blizak osjećaj kada strah od mogućih loših posljedica nadvlada naše sposobnosti rasuđivanja. Emocija postaje tako intenzivna da imamo osjećaj da ona vlada nama, a ne mi njom.

Uobičajeno je možemo očekivati ​​u novim situacijama, neizvjesnim, nama važnim, kao iu onima kada očekujemo negativne posljedice. Prvi ispit, prvi sastanak, intervju za posao, razgovor od kojeg nam puno toga ovisi, te druge situacije u kojima nas procjenjuju.

Mnoge su područja u kojima možemo osjetiti tremu, u nekima su žene te koje će prije da osjete tremu, dok su u drugima muškarci skloniji tremi.

Interesantno je da su ranije istraživanja pokazivala da su žene sklonije tremi kada je u pitanju poslovna sfera i držanje prezentacija. Nekoliko desetljeća kasnije te razlike sve teže uočavamo. Jedan od razloga je u tome da su žene sve više na mnogim liderskim pozicijama u poslovnom okruženju.

Ovaj podatak nam može biti koristan kako bismo uočili i društvenu komponentu treme. No ipak, možemo reći da su individualne karakteristike i iskustva ipak presudne kod nastanka treme.

Tijelo i psiha – kako pomoći sebi?

Unutarnji dijalozi su oni koji nam stvaraju tremu. Moćniji su nego što ponekad umije da djeluje. Zapravo, nižući misli poput – ja ovo ne mogu, biće katastrofa, izblamiraću se, svašta će misliti o meni – utječemo na jačanje treme, brige i straha. Ove misli odražavaju se i na naše tijelo, na disanje, pritisak, mišićne blokade i drugo. Tada mislima, emocijama i tijelom teče sve jača napetosti koja nas u cijelosti grči i tako stopira.

Ponavljajući takve misli stvaramo emotivne i tjelesne simptome koji učine da se ostvari baš ono čega smo se plašili, i tako dobijemo “samoispunjavajuće proročanstvo”. Dobra vijest je da to radimo mi sami sebi, pa tako i mi sami to možemo i promijeniti.

Dobra prva pomoć, kada trema preplavljuje, jesu tehnike relaksacije, usmjerenje na duboko disanje i opuštanje. Tako pozivamo tijelo da nam pomogne, a što onda polako utječe i na relaksaciju emocija i misli.

Dobro je dodati da prije početka neutraliziranja treme valja provjeriti koje objektivne razloge za tremu imamo. Ukoliko se stavljamo u situacije koje su nam objektivno “preveliki zalogaji”, nemamo dovoljno vještina i sposobnosti, treba prvo da radimo na tome da ih naučimo.

Trema je objektivna ukoliko su pred nama zadaci za koje još nismo spremni. No, dok procjenjujemo objektivnost situacije trebamo biti oprezni, da ne podcjenjujemo, ali ni ne precjenjuje sebe.

Istraživanje iza zavjese treme

Iza “zavjese treme”, u našem nesvjesnom, možemo pronaći dosta toga. Ponekad je u pitanju pretjerana kritika sebe ili očekivanje najgore reakcije od strane drugih, a nekada očekivanje da nam stvari idu lako, bez puno truda.

Ponekad trijemu je koristimo kao kontraveštinu uslijed straha od uspjeha ili neuspjeha. U svaom slučaju, bilo bi dobro da svatko zaviri iza svoje zavjese, u čemu može pomoći i psihoterapijski proces.