Mladi doktor Francois Gelije nije imao sreće. Tek što je diplomirao, poslali su ga da stažira u klaonici Prvog svjetskog rata. Toliko mu se sve to zgadilo, da je tražio poslije rata da se zamonaši. Crkva to nije prihvatila, ali mu je predložila da radi u jednoj bolnici za umobolne. Sa zadovoljstvom je to prihvatio.
U bolnici, u brdima Bretanje, radili su stari Berže, psihijatar, još stariji Nene, neka vrsta domara i upravitelja, bolničar Garan, nema grdosija iz obližnjeg sela i sestre karmelićanke. Francois nije primjećivao sestre, a dugo ni pacijente.
Spavao je u bolnici i nije odlazio u obližnje selo Graonran. Pacijenti su bili neizlječivi slučajevi. Za sve vrijeme boravka u bolnici Gelije se nije sjećao da je bilo tko dolazio da vidi svoje bližnje. Njihovi pacijenti trebalo je da umru što brže, po mogućnosti u miru. Gelije je radio s pitomim pacijentima, trudeći se da ih proučava kada već nije mogao ih liječi. Doktor Berže i nijemi bolničar Garan radili su s opasnim pacijentima, koji su bili smješteni u malim, neudobnim i mračnim ćelijama, vezani lancima.
Tek 1932. godine Gelije je uspio prevlada emocionalni šok iz rata i kontaktira s raznim medicinskim ustanovama u vezi s psihijatrijom. Prvi put pokušao je nešto učiniti za bolesnike. Godine 1937. umro je doktor Berže i Gelije ulazi među opasne bolesnike. S užasom je shvatio da je među životinjama a ne među ljudima. Shvatio je i to da nehumano postupanje s njima može biti i jedini razlog njihovog ludila. Jedan ga je čovjek ipak iznenadio. Nevjerojatno je bio miran, ali ipak odsutan. Razlog je Gelije otkrio u ‘liječenju’ koje je primjenjivao njegov stariji kolega. Svi ‘ludi’ pacijenti bili su stalno drogirani.
Gelije je naredio da se većem dijelu pacijenata ne daju nikakva umirujuća sredstva, promijenio je hranu, počeo umobolne izvodi u šetnju i da im daje sitne poslove. Sjedi i blijedi, mirni ‘opasni’ pacijent ubrzo je povratio sjaj očiju i liječnik je zaželio da razgovara s njim. Znacima, Garan mu je objasnio da ni pacijent ne može govoriti, da je nijem, a možda i gluhonijem. Stari Nene rekao mu je da je taj luđak odavno tu, bar šesdeset godina i da mu je ime Žak. Pomalo ironično dodao je da taj vjerojatno i nije lud, već su ga roditelji dali u bolnicu kao malog, samo zato što nije govorio. Rekao je još i to da je stari Fontaine, koji je tu bio prije njega, govorio o Žaku uvijek biranim riječima. Živio je tu, u Graonranu, pa je to bila prilika da Gelije prvi put posjeti naselje.
Javio se seoskom starješini, spreman nastaviti posao doktora Beržea u selu i sa Nene se uputio kod mnogo starijeg Fontenove. Vratio se vrlo začuđen. Fontaine je tvrdio da je Jacques bio izuzetno star, najmanje sto godina. Spomenuo je i to da je čitavu dokumentaciju poslao bratstvu u Brestu tijekom Prvog svjetskog rata. Gelije je sutra napisao Posmu bratstvu u Brestu i molio ih da mu napišu sve o Žaku. Bilo je jasno da taj umobolnik nije opasan. Bez dvoumljenja dr Francois Gelije prebacio ga je u prvi dio i dao mu čistu i svijetlu prostoriju. Promjena je bila vidljiva i Žak je, pokretima zatražio olovku i papir, mnogo papira. Umobolnik je pisao matematičke jednadžbe, crtao tehničke kontrukcije, ispisivao rečenice nepoznatog jezika. Uvijek bi svoje crteže teatralno davao već sredovječnom dr Gelijeu, s izgledom nadanja. Ovaj sve to nije razumio i samo je crteže slagao.
Osgovor bratstva iz Bresta ga je dotukao! Mada su naglasili da je u pitanju vjerojatno greška, napisali su da je Jacques u bolnici već više od tri storin godina, da se ne zna ni tko je, niti tko ga je doveo, i da nikad nije postavljena dijagnoza za njega. Neki svećenik, koji ga je primio, napisao je da je izuzetno opasan i da ga treba izolirati. Gelije je bio zaprepašten. Tog jadnika držali su kao životinju toliko dugo a da ga nitko nije liječio. Pokušao je s njim razgovara, ali je žaku, izgleda, bilo stalo samo da mu objasni crteže. Crtao je, pisao i crtao tada već neprekidno.
Jednog dana dr Gelije je izveo Žaka iz bolnice. Prošetali su kroz šumu i ispeli se na obližnje brdo. Žak je tada sjeo i nepomično gledao u nebo. Plakao je bez glasa, krupnim suzama. Iznenada, naišli su oblaci i prolila se letanja kiša. Pokisli ali sretni, vratili su se natrag u bolnicu. Doktor je bio uvjeren da će se nešto značajno dogoditi. Nažalost, tako je i bilo. Te noći, od upale pluća, uro je Jacques. Iz očaja, ali i iz znatiželje, dr Gelije je izvršio obdukciju, prvi put poslije studija. Žak je imao dva srca, drugačiju jetru, kratka crijeva i nije imao nikakve vidljive spolne organe. Dr Gelije je to sve lijepo zapisao, snimio i poslao na Medicinski fakultet u Parizu. Nikakav odgovor ili komentar nije stigao.
Kada se Tokke Drugog svjetskog rata, jedan inženjer iz tvornice ‘Mirage’ krio u njegovoj bolnici, dr Gelije mu je pokazao Žakovim crteže. Uzbuđen, inženjer je prepoznao crteže reaktora, podmornice, nosača zrakoplova, zrakoplova-cisterni, teških bombardera, tehniku ​​zamrzavanja, svemirskih brodova i baza. Mnogo toga nije, i pored svog znanja – formule su ga izluđivale – uspio shvatiti. Kada se povratio od čuda, rekao je da je taj stari umobolnik bio genij. Ali, tko je on bio? neobičan izdanak ljudske vrste ili vanzemaljac? Na to pitanje do danas odgovora nema.

& Nbsp;