Igranje uloga u troje

U međusobnim odnosima ljudi često, na nesvjesnoj razini, igraju određene uloge koje ih zadržavaju u određenom rasponu ponašanja i ne dozvoljavaju suštinsko rješavanje problema.

Primjer takvog modela su trojke, u kojima se igraju uloge – progonioca, žrtve i spasioca. Često ih srećemo u tvrtkama kada promatramo zaposlenika, koji se ponaša kao žrtva koju progoni zli niži menadžer.

Zaposleni se u svojoj bespomoćnosti obraća višem upravitelju kao spasiocu, koji jedini može riješiti njegov problem. Sva trojica igraju “pošteno” svoje uloge: Žrtva ne nalazi načina da uradi posao u predviđenom roku, prikupiti sve potrebne podatke koji bi zadovoljili progonioca, osjeća da sam nije u mogućnosti riješiti svoj problem i “obraća se za pomoć” spasiocu. Žrtva, u stvari, ne želi završiti posao jer ne traži načina kako bi to mogla učiniti, već se samo žali spasiocu.

Progonilac, kao niži menadžer, odgovara svojim pretpostavljenima i “mora” da natjera žrtvu da uradi posao kako treba. Može se dogoditi da on ne postupa ispravno, ali ako spasilac sluša samo priču žrtve, progonilac će joj djelovati kao sam crni vrag. Spasilac, tada, kreće u napad na progonioca i tu se uloge mijenjaju. Spasilac postaje progonilac i stavlja bivšeg progonioca u ulogu žrtve.

Slično je iu odnosima: majka – otac – dijete ili muž – žena – ljubavnik / ca.

Uloge se prihvaćaju ovisno o događaja, pokrenu ih emocije, a igraju se mentalno. Kada se jednom zavrti krug, uloge se samo premještaju, a osobe ostaju iste ili se po jedna eventualno ubacuje u novi trokut sa postojeće dvije, i tako samo povećava broj “trojki”.

Nedostatak cjelovitosti doživljaja kod “igrača”

Sudionicima u psihološkim igrama u trokutu nedostaje cjelovitost doživljaja drugoga, sebe i situacije. Nedostatak te cjelovitosti dovodi do toga da vide sebe, drugog i trećeg sudionika iskrivljeno, samo kroz ulogu koju igra.

U O.L.I. Integrativnoj psihodinamskoj psihoterapiji sposobnost cjelovitog doživljavanja nazivamo Cjelovitost objekta. To podrazumijeva sposobnost održavanja različitih aspekata doživljaja (pozitivnih i negativnih) neke osobe, sebe, stvarnosti kao jedne cjeline, uviđanje da nitko od njih nije ni potpuno bijel ni potpuno crn.

Moguće je da žrtva nije bila nevinašce, i da je svojim stavom, neradom ili lijenošću izazvala bijes progonioca. Ako nije uradila sve što je bilo u njezinoj mogućnosti da zadovolji potrebe posla, onda ona sama nema izgrađenu sposobnost za rad, i progonilac je djelomično bio iu pravu kada je zahtijevao od nje da se više potrudi, jer to njegov posao i jest.

Sa druge strane, ne znamo je li progonilac promatrao žrtvu kao cjelovito biće, da li joj je skrenuo pozornost na mogućnosti koje je žrtva možda i previdjela, ili je samo zalijepio etikete na nju kao “neradnika” i “lenčuga”, bez obraćanja pažnje na trud koji je zaposlenik možda uložio u neproduktivne metode rada. Ako spasilac prima informacije samo od žrtve, progonilac mu se, iz žrtvine priče, može učiniti kao čovjek vez vrlina, s crnilom u duši.

Dok spasilac može sebe vidjeti kao jedinu, “Bogom danu” osobu koja može riješiti ovaj problem, kao samog anđela koji će sići s neba i riješiti problem ovoj žrtvi koja pomoć traži, a da pri tom ne primijeti svoj prelazak iz anđela u vraga kada krene u osudu progonioca.

Donošenje odluke i sposobnost da se toleriraju oprečne emocije

Jedino rješenje je izlaženje iz ovih uloga, kada primijetite obrazac ili shemu i osjetite da igrate neku od ovih uloga, iskočite iz nje!

Zapitaj se: Da li je žrtva baš samo bespomoćna? Da li je progonilac najgori čovjek na svijetu, bez ijedne svijetle točkice u sebi? Da li je spasilac jedina osoba na svijetu koja taj problem može i mora riješiti?

Ako izgradite svoju percepciju tako da obuhvatite sve aspekte drugog i sebe, i osjetite da je svaki čovjek u suštini i dobar i loš, i crn i bijel, da ima svoje vrline i mane, da su jing i jang ravnopravni dijelovi “jednog cijelog”, imate mogućnost sebe i druge dvije osobe vidite kao cijele i razmišljati o ispravnoj odluci.

Međutim, da biste donijeli ispravnu odluku morate imati i razvijenu sposobnost tolerancije na ambivalenciju, koja podrazumijeva da je osoba u stanju podnosi oprečna osjećanja prema drugom objektu, objektu ljubavi ili poslu, ne negira ih, ne potiskuje i ne prenosi na druge.

Podnošenje oprečnih osjećaja dovodi je do toga sposobnosti da odmjeri svoje oprečne emocije, da prelomi, da se opredijeli, i da postupa sukladno tim opredeljenjem. Odnosi takve osobe su realistični, osoba zna što hoće, osjeća se asertivno.

Ako dovoljno dugo vagate u sebi sve razloge “za” i “protiv” i prevagnu u korist jedne strane bez laganja na mjeri, izgradili ste toleraniciju na ambivaleniciju i sposobni ste nosite odgovornost donešenih odluka kao i da istrpite posljedice koje iz njih prostiče, i time prekinuti kružni lanac. Nećete osjećati kajanje zbog donešene odluke, niti ćete se vraćati na ponovna preispitivanja.

Tako žrtva ne mora obratiti spasiocu, već može i sama potražiti nove načine da zadovolji potrebe posla, može razgovarati s progonioca i predoči mu probleme s kojima se susreće u svom radu i eventualno zatraži pomoć i savjet. Progonilac može, ako sagleda pozitivne i negativne osobine žrve, ponuditi pomoć ili na asertvan način predstavi svoja očekivanja prema žrtvi.

Može objasniti zahtjeve posla kojih žrtva možda i nije bila svjesna, ili joj ovi nisu bili jasno obrazloženi. Spasilac bi, nakon prikupljanja svih informacija i objektivnog vaganja, mogao odlučiti da nije jedini način rješavanja problema napad na progonioca, već možda asertivni dogovor o ponašanju menadžera prema zaposlenicima u tvrtki.

Slična razrješenja se preslikavaju i na druge primjere ovakvih “trojki” – majka nije potpuno bijela, tata nije samo crn, a dijete nije u mogućnosti spasi roditelje od njih samih, odnosno muž nije jadničak, žena zla oštrokonđa, a ljubavnica ipak nije spasilac koji je jedino dobro u njegovom životu.

Što se događa ako nemamo sposobnost tolerancije na ambivalenciju?

Ljudima je često teško podnose oprečne emocije i pribjegavaju jednostavnim slikama stvarnosti u kojima su neki ljudi dobri, neki loši, jedni pravi, drugi krivi. Ako nismo izgradili sposobnost tolerancije na ambivalenciju, to se dalje projicira na našu volju i inicijativu.

U trokutima žrtva – progonilac – spasilac problemi neispoljavanja zrele sposobnosti za inicijatvu reflektiraju se, na primjer, kada spasilac ima previše inicijative ( “mirođija u svakoj čorbi”), pa mora, po svaku cijenu, nametnuti svoju volju i svoj utjecaj. On osjeća da je jedina osoba koja može riješiti problem, kao i da problem može i mora biti riješen samo na njegov način.

Ne vodeći računa o potrebama druge osobe, on obično prekida raspravu drugo dvoje i nameće sebe i svoje rješenje kao jedino ispravno i validno. Ili kada ima premalo inicijative, pa se povlači kada prisustvuje sukobu dvoje ljudi, pri čemu osjeća krivnju kao da je treća osoba jedina odgovorna za postojanje sukoba između druge dvije osobe.

Trokut tata – mama – dijete

Poznato je, iz psihoanalize, da djeca, od treće do pete godine života, prolaze kroz takozvani “Edipov kompleks”. Dječaci se “zaljubljuju” u mame, djevojčice u tate, a roditelj istog spola se doživljava kao rival.

To je normalna razvojna faza u kojoj djeca “vježbaju” svoje spolne uloge i razrješava se identifikacijom s roditeljem istog spola, usvajanjem spolnog identiteta i zakretanjem izbor prema vršnjacima suprotnog spola. Često, međutim, iz ovog razvojnog razdoblja djeca izađu s osjećajem inferiornosti vezanim za svoju poziciju u trokutu.

Kasnije u životu to se može reflektirati na njihove ljubavne odnose u kojima se osjećaju nedovoljno muškarcima ili nedovoljno ženama, plašiti se svake konkurencije, “trećeg”, biti posesivni, ljubomorni, zavidni, imati pretjeranu potrebu za dokazivanjem svoje spolne moći. Narodski rečeno, spolno su “iskompleksirani”.

Zaglavljenost u “trojci” može se odražavati iu tome što osoba nesvjesno nastoji razriješiti svoj edipalni kompleks stalnim traženjem i ulaženjem u trokute u kojima će “izmijeni situaciju”, biti u poziciji onoga koji je “bolje prošao”, u ulozi ljubavnika ili ljubavnice, umjesto u ulozi prevarene žene ili muža. U ulozi superiornog člana trijade.

Tada se obično biraju partneri koji su stariji ili su već u vezi ili braku, i ponovo se javlja isti obrazac iz djetinjstva – tko je adekvatan partner, nadmetanje s protivnikom, osjećaj krivnje, a krajnji rezultat je izbjegavanje zrelog ljubavnog odnosa. Slična situacija je i sa onima koji su u vezi ili braku, a imaju partnera “sa strane”.

I ovdje je u osnovi potreba da se zadobije bolja pozicija u trijadi, da se bude “onaj koji je poželjan”, kazni partner koji ne pruža dovoljno pažnje (kao što to nije činio roditelj suprotnog spola u edipalni razdoblju), nađe netko tko vidi vrijednosti te osobe, da se osjeti superiornost i tako prevlada potisnuto osjećanje spolne inferiornosti.

Inicijativa i seksualnost

Dijete koje je postiđeno ili se osjećalo inferiorno u razdoblju razvoja seksualnosti, koji je i razdoblje intenzivne radoznalosti, potrebe za istraživanjem, razdoblje razvoja inicijative, može imati problem s ispoljavanjem zrele inicijative.

Sposobnost za inicijativu podrazumijeva da “prepoznam i uradim ono što treba učiniti prije nego što to netko traži od mene”. Osoba ima hrabrost i sposobnost da samostalno otpočne aktivnosti usmjerene ka realizaciji razvojnih ciljeva, proaktivna je, kreće se ka svojim ambicijama i idealima.U ljubavnim odnosima je sposobna za uzajamnost, pokrenuti i bude pokrenuta. Ne guši inicijativu drugih. Druga osoba nije samo sredstvo za zadovoljenje vlastitih potreba, već zadovoljenje potreba osobe uključuje i zadovoljenje partnera.

Ako, u razdoblje razvoja inicijative i dječje radoznalosti dijete bilo osujećivano, postiđeno, osjećalo se inferiorno, stideo svojih seksualnih interesovanja, postoji opasnost da se povuče i ne dozvoli sebi bilo kakvo pokretanje samostalnih projekata, pa tako i da se nikada, kao odrasla osoba , prva ne upušta u prilaženje osobama suprotnog spola. Može imati i problema s istupanjem u javnosti, javnim govorenjem, predstavljanjem svojih projekata, jer su sve ove situacije, ustvari, vezane za pokazivanje sebe, svoje osobnosti, svojih potreba, koje su u samom korijenu bile sasječene i zabranjene.

Drugi način za borbu s istim zadatkom je maladaptacija inicijative i nametanje svoje inicijative i volje po svaku cijenu, ne vodeći pritom računa o potrebama druge osobe ili o zehtevima posla, ako je o poslu riječ. Ovakva osoba reagirat impulzivno i agresivno, dok će pri tom u pozadini stajati duboki osjećaj inferiornosti i neadekvatnosti u odnosu na partnera odnosno protivnika, koji se mora potisnuti ili pobijediti.

Pravi način za razrješavanje ovih problema ne može biti u nalaženju “idealnog partnera”, “idealnog posla”, “idealne zemlje za stanovanje”, već u osvješćivanju i razrješavanju odnosa s primarnim objektima, u ovom slučaju roditeljima, kao iu razvijanju vlastitih sposobnosti.

Odrasla osoba u specifičnim situacijama koje podsjećaju na traumatične događaje iz djetinjstva, kada su trojke u pitanju, stavlja sebe automatski u položaj djeteta i ponaša se sukladno odlukama koje je u djetinjstvu donijela. Ako osoba osvijesti ove korelacije, ima mogućnost da u samostalnom ili terapijskom radu razriješi ovu netoleraniciju. Najbolji način za razrješavanje uključuje iskren i asertivan razgovor s roditeljima o ovim problemima iz djetinjstva.

U realnim odnosima u sadašnjosti potrebno je osvešćivati ​​svaku reakciju i provjeravati sebe je li to autentična reakcija i emocija vezana za osobu koja se nalazi ispred nas, s kojom smo u odnosu ili samo preslikana emocija koju smo osjećali prema jednom od roditelja u nekom traumatičnom iskustvu iz ranog djetinjstva.