Prošlo je deset dana, a zatim je u jutro 30. lipnja, 1908. tijelo iz otvorenog svemira ogromnom brzinom ušlo u Zemljinu atmosferu. Išlo je putanjom od jugoistoka prema sjeverozapadu. Određivanje točne putanje meteora igra važnu ulogu u istraživanju čitavog događaja, prije svega zbog, kako ćemo vidjeti, nekoliko objekata koji su se u to vrijeme kretali po nebu iznad sibirske tajge, prilazeći mjestu eksplozije s različitih strana. U pričama svjedoka, koji su istovremeno iznad Sibira opazili međusobno daleko udaljene objekte koji su se & gt; kretali različitim smjerovima ali svi prema jednom jedinstvenom mjestu, postoje razilaženja – to je zbunjivalo istraživače i potaknulo nastanak hipoteze da se vjerojatno radi o svemirskom brodu koji je izvodio manevre iznad sibirske tajge.
Trideset i osam minuta prije eksplozije tunguskog meteora kompleks u Dolini smrti ušao je u najjaču fazu svog rada. Započeo je sa stvaranjem kugli – koje ćemo iz praktičrih razloga zvati ‘Terminatorima’. U rudniku Stepanovsky (blizu grada Yuzhno-Eniseisk) 30 minuta prije pada meteora započeo je polres. Jedan svjedok događaja nalazio se pokraj malog jezera kad se zemlja ispod njegovih nogu počela tresti. Počelo se dođadati nešto poput potresa. Iznenada mu se javio duboki neobjašnjivi neljudski osjećaj straha. Kao da ga je neka sila odvlačila od jezera, U tom trenutku voda u jezeru počela je propadati u zemlju kao da se ulijeva u neku pukotinu, a kad je otekla, pojavilo se dno koje se razdvajalo kao da se radi o dva lista papira. Svjedoka je obuzeo nagonski životinjski osjećaj smrtnog straha, te je pobjegao koliko god su ga noge nosile. Nakon što je pretrčao znatnu udaljenost spotaknuo se o grm i pao, a kad se podignuo i osvrnuo unatrag na mjestu gdje je bilo jezero ugledao je uzdignuti stup blještavog svjetla na vrhu kojeg se pojavila kugla. Sve ovo bilo je popraćeno užasnom grmljavinom i zujanjem.
Odjeća mu je počela gorjeti, a radijacija mu je spalila lice i uši … Ova epizoda se jako dobro slaže sa sadržajem epa Olonkhoa i pričama starih ljudi o mjestu imenom Tong Duurai preko kojega teče potok Ottoamokh u prevodu – rupa u zemlji, u kojem se nalaze pukotine ogromne dubine poznate kao ‘ponori koji se smiju’. Iz njih, kaže legenda, izdižu se plameni zračni virovi. Nakon dugog razdoblja šutnje, otprilike jedno sloleće prije svake volike eksplozije ili serije eksplozija odigrao bi se neki događaj manjih razmjera. Legende kažu da bi se iz ‘željeznog otvora pojavio tanki stup vatre. Na njegovu vrhu pojavila bi se ogromna vatrena kugla. Njezino polijetanje bilo bi popraćeno ‘mnogobrojnim smrtonosnim krvavo užarenim zračnim virovima’ koji bi oko sebe ostavljali pustoš. Zatim bi se, popraćeno s četiri uzastopna udara groma, vinula u još veću visinu i odletjela, ostavljajući za sobom dugački ‘trag dima i vatre’ nakon čega bi se u daljini začula kanonada njezinih eksplozija. Zanimljivo je da jakutskim legende sadrže jako puno osvrta na eksplozije, vatrene zračne virove i lansiranje plamenih kugli koje bi izbacili ‘otvori, rigajući dim i vatru’ uz ‘hipanje čeličnog poklopca’ u dubinama kojeg leži cijela podzemna zemlja. Nju nastanjuju bijesni zlotvori ‘koji siju zarazu i bacaju užarenu kuglu’ – gorostasnog Uot usum Tong Duuraia (što bi se moglo prevesti kao ‘zločinački stranac koji je probio zemlju i skriva se u njenim dubinama uništavajući sve oko sebe užarenim zračnim virovima’).