Najstariji peruanski arheološki artefakti izgleda da potječu od prije 20.000 godina, a otkriće graviranog kamenja u regiji Ike seže sve do sredine XV stoljeća i zabilježeno je iu španjolskim konkvistadorskim kronikama. Kurator muzeja u Iki u početku je prihvatio Kalvovu kolekciju koa primjer preinkanske pogrebne umjetnosti, ali je kamenje uklonjeno iz stalnog postava 1970. godine kada su Kabrerine ideje postale globalno ozloglašene. Kada je Kabrera posjetio muzej da bi svoje artefakte usporedio s Kalvovim, kurator mu je rakao da ih je povukao jer sada vjeruje da su ih napravili huakerosi – pljačkaši grobova.
Unatoč Usčojinom priznanju, Kabrera je nastavio održava kult ‘dinosaurusovog kamenja’ koje je nazvao gliptolitima i postao najveći promotor ove ideje. Svoju kolekciju izložio je u vlastitoj kući u kojoj police prekrivaju doslovno svaki zid. Artefakti su organizirani po tematici: utrke izvan planeta, drevne životinje, izgubljeni kontinenti … Rasprave oko autentičnosti artefakata otjerale su Kabrera u Fon Denikenov tabor, mada je Deniken napisao da vjeruje da je kamenje falsifikat. Kabrera je sve više vremena provodio Desifrujuci crteže i došao do zapanjujućeg zaključka u čudnim i teškim okolnostima.
Razmatrao je ideju da su njegovi hipotetički drevni ljudi – gliptolitski ljudi – imali veće mozgove od naših i da su zbog toga bili inteligentniji od nas. Navodno su ovi ljudi koristili dorma koncentrirane psihičke energije pomoću koje su mogli utjecati na nebeske događaje i zabilježe podatke na kamenju. Vjerovao je da neke od ‘stroj’ prikazanih na kamenju liče na svemirske letjelice koje su vjerojatno mogle putovati svemirom bez uporabe goriva. Ostali crteži veoma podsjećaju na ogromne crteže iz doline Naska, pa je Kabrera zaključio da je dolina Naska drevna svemirska luka.
Sada je već bio zašao u vlastiti svijet i potpuno se izolirao od svojih konvencionalnih i prilično zbunjenih kolega, ne dopuštajući im više saznati tijek njegovih razmišljanja. Rekao je: ‘Mogu samo zaključiti da su ljudi koji su gravirali kamenje koegzistiralo sa ovim životinjama. To, naravno, znači da su ljudi živjeli prije najmanje 405 milijuna godina ‘.
Gliptolitski ljudi su, prema Kabrera, došli na zmelje da genetskim inženjeringom ‘srijede’ pretke ljudske rase i napustili su Zemlju prije nego što je u nju udarila Velika Kometa prije 65 milijuna godina, ostavivši svoje intelektualno zavještanje zapisano na neuništivom materijalu – na kamenju. Kabrera teoretiše da su uzletjeli iz doline Naska, da su letjelice ispaljene iz elektromagnetskih lasera i da su ORIS na planet u zviježđu Plejada. Na nekim primjercima kamenja, po njemu, vide se hemisfere udaljenih planeta i druga mjesta u Univerzumu gdje postoji život, što bi ukazalo na poprilično dugačko putovanje svemirom prije katastrofe.
Kabrerino tumačenje crteža ima malo pristalica, posebno što postoje i neke druge, manje dramatične interpretacije iako ni za njih ne postoje dokazi. Na primjer, čak i ako pretpostavimo da je kamenje zaista autentično i staro milijunima godina, ne mora značiti kako zaista sadrži vrstu informacija na kojima Kabrera inzistira – transplantacije srca i mozga mogu isto tako biti i prikazi sakaćenja ili kanibalizma, a leteći stroj više liče na ptice nego na moderne strojeve.
Televizijska postaja NBC je 25.februara 1996. godine prikazala dokumentarac Misteriozno porijeklo čovjeka. U njemu su prikupljeni dokazi koji naizgled podupiru ideju da su zaista postojale civilizacije daleko starije i od najranijih dosad poznatih i da su se doba čovjeka i dinosaura poklapala. Samostalni arheolog i direktor Društva za rana istraživanja, Nil Stif, bio jedan od istraživača koji su 1995. proputovali Južnu Ameriku uzduž i poprijeko, prikupljajući materijal za program. Ispitao je i kamenje iz Ike, a li je mislio da ga ne trena uvrstiti u originalni dokumentarac jer ne dodaje nikakvu znanstvenu težinu debati. Producent ovog dokumentarnog filma, bil Colt, odlučio je 1997. godine posebno unovči i dvije kontroverzne priče koje su izbačene iz verzije emitirane godinu dana ranije. Segment koji se bavi kamenjem iz Ike je nazvan Umjetnost Jure i prodan je kablovskoj televiziji. Priča se koncentrira na Stidovo istraživanje, pošto je on bio posljednji arheolog koji se pozabavio kolekciju. Kada je Stid sreo Bazlija Usčoju, farmer je potvrdio da je on gravirao kamenje na temelju crteža koje mu je Kabrera donio. Zašto? Njegov odgovor je bio: ‘Zato što je klesanje crteža na ovom kamenju lakše nego obrađivanje zemlje’. Usčoja je ispričao da je Kabrera imao samo 5.000 originalnih komada koje nije od izgravirao, a da je, suprotno svojim ranijim izjavama, on zatim gravirao preostalo kamenje. A tko je onda iscrtao tih 5.000 originalnih komada? To je pitanje na koje ni Usčoja nije znao odgovoriti!