Na naša shvaćanja ljepote možda utječu i ekonomska i društvena potreba. Na Zapadu, gdje hrane ima u izobilju i gdje je pretilost ozbiljan problem (danak brzoj hrani i McDonald’su), mi izjednačavamo vitko građeno tijelo s dobrim zdravljem a samim tim i ljepotom. U siromašnijim, manje razvijenim zemljama punije žene pobuđuju divljenje, vjerojatno zato što robusne žene izgledaju zdravije i bolje prilagođene podnijeti porođajne trudove (što reče moja ujna: ‘Žena bez dupeta je isto što i selo bez škole’), a deblji muškarci smatraju se za muževnije. Istim ovim aršinima mogla bi se objasniti i pohotna golotinja na slikama iz doba renesanse.
Čak i unutar raspona od svega nekoliko desetljeća ono što je ‘u trendu’ ili izvan njega izgleda da se stalno mijenja. Tijekom 1950-tih godina Bet Davis je smatrana za veliku ljepoticu – sa njenim obilato nakarminisanim usnama, tamno zasenčen očnim kapcima i izvijenim obrvama. Tijekom 1980-tih stiže strože ‘isklesan’ izgled Brooke Shields i Jacqueline Bise koje su privlačile mušku pozornost, dok su muške ‘ikone’ kao što je Clint Eastwood, imale snažne čeljusti i zapušten izgled.
Danas bledunjavi Leonardo Di Caprio teško može uklopiti u ideal evolucijskih biologa – krupnog i snažnog muškarca koji prosto kipi od muževnosti, ako što ni Calista Flockhart, sa svojim malim grudima i bez oblina, nimalo ne liči na drevni ideal zemaljske Majke, ali, opet, njihova popularnost ne može se poreći.
Dag Sendl vjeruje da je u ljudskoj prirodi da traži promjenu u idealima svakih nekoliko desetljeća, i da to vrijedi kako za fizički izgled tako i za modu ili okus u muzici.Kako on kaže: ‘Moguće je da postoje prirodni ciklusi ovih ili onih ideala ljepote koji dominiraju u nekom određenom društvenom miljeu. Kad se neki imidž prekomjerno koristi on postaje suviše poznat i prestaje stimulira ili uzbuđuje, pa zato tražimo regeneraciju ‘.
Društveni ideali oduvijek su utjecali na nas – zašto bi se, inače, žene XIX stoljeća utezale u tako tijesne korzete da su jedva disale? Danas nam se likovi ‘lijepih ljudi’ emitiraju s TV ekrana ili nam se smiješe s reklamnih panoa. Svi smo mi osjetljivi na to – sjetimo se samo naših patetičnih nastojanja da se oblačimo po posljednjoj modi, ili mnogo sati provedenih u teretanama, sve radi ljepšeg izgleda.
Ni muškarci više nisu imuni na te utjecaje. Kozmetičke kompanije već uveliko lansiraju kreme protiv starenja isključivo za muškarce, a dok se prije dvadesetak godina samo 10 posto kozmetičkih kirurških zahvata obavljalo na muškarcima, danas taj postotak iznosi preko 25 posto iu stalnom je porastu.
Globalizacija industrije zabave dovela je i do sve većeg uzajamnog prožimanja i stapanja ideala. Žene iz Azije često nastoje steći što je više okrugle oči i blijedu kožu. Praksa pripadnika primitivnih naroda da se uljepšavaju tetovažama ili stavljanjem prstenova i štapića u nos i uši prvi put je bila masovnije prikazivana na televiziji i magazinima na Zapadu tijekom 1960-tih godina i u znatnoj je mjeri modificirala naše razumijevanje ljepote. Danas je praksa tetoviranja i najnevjerojatnijih bušenja (sakaćenja) tijela popularnija nego ikada.
Ispada, dakle, da smo mi sretni što nas sa svih strana zasipaju zapadnjačka taj ideal – au isti mah se okrećemo u suprotnom pravcu, tražeći jedinstveno ii imidži ‘perfekcije’ i što arcima pozamašne svote novca u nastojanju da dostignemo neobično.
Na kraju jedna istočnjačka mudrost koja kaže: ‘Na svijetu nema toliko ružne osobe, koja se neće svidjeti nekoj drugoj osobi’, a i da se vratimo na početak teksta i zaključimo da je ipak, ‘Ljepota u oku promatrača’.