U jesen 1934. godine, Aleksandar Prvi Karađorđević, kralj Jugoslavije, pobjednik u Prvom svjetskom ratu i ujedinitelj Južnih Slovena, uputio se u Francusku, u posjet saveznicima. Kraljev odlazak pratila je i jedna crna slutnja, prije nego što je brod Dubrovnik isplovio iz Bokokotorskog zaljeva put Marseillea. Povijest bilježi da se u manastiru Savine, u Crnoj Gori, u kojem je kralj boravio neposredno prije odlaska u Francusku, odigrao krajnje čudan i neobičan događaj. Povlačenjem konopca na vratima manastira, kojim se pokreće zvono koje najavljuje posjetitelje, oglasilo se, takozvano ‘mrtvačko’ zvono a ne liturgijsko, kakvo se obično čulo. Budući da je ondašnji vladika, a potonji srpski patrijarh Gavrilo Dožić bio svjedok tog događaja, rekao je samo: ‘Ovo ne sluti na dobro’ … I bi tako.
Odavno nije tajna da je atentat na monarha bio dobro organiziran i zamišljen, a logistiku je imao i duboko unutar važnih službi francuske države. Samo jedan od dokaza za to je i automobil delaž, u kojem su se vozili jugoslavenski suveren i njegov domaćin, francuski ministar vanjskih poslova Barthou. Umjesto planiranog vozila, u posljednjem trenutku organizatori su ubacili novi automobil, i to onaj gdje postoji papučica sa koje se ulazi u stražnji dio vozila. To je, kasnije će se ispostaviti, atentatoru značajno olakšalo posao, jer se, oslonjen na ovakav način, našao licem u lice s kraljem Aleksandrom i samo čudo je moglo spasiti žrtvu od metaka koje je uputio. Prvi novinski izvještaji poslije ovog događaja referiraju da je ubojstvo počinjeno iz Parabelum, a da je u kralja Aleksandra i Barthoua ispaljeno deset metaka, za koje se ispostavilo da su bili fatalni po obojicu.
Izvještaj u listu Vrijeme, koji je izašao odmah po atentatu, govori kako se u Marseilleu okupila gomila razdraganih ljudi koji su dočekali visokog dužnosnika. Ali …
– Kralj je živio na teritoriju Francuske svega 10 minuta – izvještava Vrijeme.
– Tek što je formirana povorka, koja je krenula s marseilleskog pristaništa u pravcu spomenika izginulim junacima, desio se zločin. Povorka se kretala brzinom od osam kilometara na čas …
Kako to život zna da udesi, sudbina kraljevog automobila bezmalo je ista kao i sudbina njegovog kraljevstva. Kraljevina Jugoslavija potrajala je poslije smrti monarha svega još nekoliko godina, do Drugog svjetskog rata. Uz sve ironije koje povijesni ćorsokaci umeju da donesu na balkansku vjetrometini, još jedna spada u red vrhunskih, sarkastičnih kurioziteta: kralj Aleksandar nema nikakav spomenik ni ulicu u Beogradu, gradu koji je bio njegova prijestolnica.
Da se vratimo automobilu. U znak pijeteta prema počivšem kralju, Francuzi šalju u Jugoslaviju vozilo u kojem je monarh okončao, i to željeznicom, pa u Beograd stiže 1938. godine kompozicija s neobičnim tovarom. To je bio delaž, koji je posljednji put vozio živog kralja. Prirodno, automobil je prebačen u Vojni muzej, gdje je do rata čuvan kao jedan od najvažnijih eksponata. Kako to već na Balkanu biva, ni ‘mrtvom’ vozilu ubijenog kralja nisu dali mira. Poslije prevrata, u kojem komunisti u Jugoslaviji preuzimaju vlast, a sve što ima veze s kraljem i kraljevinom s bijesom, mržnjom i ponižavanjem odbacuju, automobil dobiva novu, neočekivanu ulogu.
Vojska novoformirane države uzima delaž, uvidjevši da je u voznom stanju, pa su mu smislili neočekivanu namjenu. Kako je motorizacija poslije rata bila u krajnje bijednom stanju, a broj automobila minoran, ovaj auto dobio je novu ulogu. Pošto su mu djelomično isjekli stražnji dio i prilagodili ga novoj funkciji, predat je na korištenje Domu Armije, u samom centru dojučerašnje kraljeve prijestolnice. Ali, ovog puta na najmizerniji način. Kako vozilo nekadašnjeg vođe, (pa makar on bio i ubijen u njemu) nije ni na koji način smjelo pokazati sjaj vremena koja su prethodila revoluciji, automobil je bio određen da – prevozi bačve s pomijama, od neutrošene hrane u Domu Armije. Bijedno ponižavanje za sve što je imalo dodir s kraljevinom kulminiralo je nekoliko godina kasnije, kada je delaž i konačno posrnuo pod teretom godina i pomija. Uskoro je bačen na otpad ispod Kalemegdana. Otužno napušten, urnisan, nikome potreban, svima suvišan …
Sasvim slučajno, pored otpada je prolazio tih dana Bratislav Petković, današnji direktor i vlasnik Muzeja automobila, jednog od nalepših, ali i najromantičnijih muzeja u Beogradu. Oduvijek potpuno posvećen ‘čudu motorizacije’, prepoznao je kraljevski automobil i preneražen vidio da s ostarjelog vozila lokalni skupljači starog željeza već skidaju mesingane dijelove, nadajući se da će ih dobro unovčiti. Uznemiren, zbunjen, ali srećom brz i mudrom, dokopao se prvog BONSEK i uspio spasiti makar ono što se spasiti može – farove.
U Muzeju automobila u Ulici Majke Jevrosime u Beogradu, u vitrini stoje dva fara, simbolički pokazujući vrijeme kad su ‘ugašena’. Malo kome je poznato da su oni dijelovi vozila u kojem je ubijen posljednji kralj Jugoslavije. Nije to neko čudo. I mi, koji živimo u Srbiji, često ne možemo dovoljno dobro da ‘osvijetlimo’ vrijeme koje je iza nas, u tako bliskoj prošlosti koju tako teško razumijemo. Ovaj auto, od kojeg su ostala dva svjetla, samo je simbol mraka u koji često zapadamo.
Kao što oči bez čovjeka ne vide, tako ni svjetla bez automobila nisu mnogo više nego omanja gomila željeza i stakla.
Ona nas upozoravaju: kako se ponašamo prema prošlosti, tako nam budućnost vraća.
Izvor tekstova: Treće Oko – obradio i prilagodio The Conoplja News
