Nevolja s tim objašnjenjima je u tome što sva ona, izgleda, polaze od pretpostavke da ljudi koji doživljavaju IBS znaju u datom trenutku da se suočavaju sa smrću. A to u mnogim slučajevima nije točno. Izvještaji često potječu od ljudi koji su pretrpjeli zastoj srca tijekom relativno jednostavnog kirurškog zahvata. Oni tvrde da nisu bili svjesni da su klinički mrtvi sve dok nisu ponovno došli svijesti satima ili čak danima kasnije.
A postoji još jedan čudan aspekt kod IBS koji kao da proturječi takvim psihološkim interpretacijama. Dr Ring priča o jednom čovjeku koji je, dok je ležao umirući, video utvare svoja dva mrtva brata. U stvari, jedan je već godinama bio mrtav, ali drugi je umro tek nekoliko dana prije toga – činjenica za koju umirući čovjek nije znao. Ako taj čovjek ‘preživljavao’ smrt za koju je očekivao da će se dogoditi, ili ako je fantazirao na temelju informacija pohranjenih u njegovom umu, kako je onda, mogao očekivati ​​da će vidjeti duh nekoga za koga uopće nije znao da je mrtav?
Unatoč tome, ideja o ‘psihološkom očekivanju’ pojavljuje se uvijek iznova u nastojanjima da se objasni IBS. Nesumnjivo, mnogi aspekti iskustva kao da se uklapaju u tradicionalno kršćansko gledanje na smrt. ‘Bit će od svjetlosti’ je pandan tradicionalnom poimanju nebesa. Možda prijetnja smrti natjeruje ljude da se podsvjesno hvataju za posljednje slamke utjehe koju su nudile biblijske priče usađivana u njih dok su još bili mladi.
S druge strane, neki teolozi naprosto vjeruju da je pacijent bukvalno načinio prve korake na putu ulaska u nebesa. Slično tome, oni koji preživljavaju ‘paklene’ vizije dobivaju predukus vječnog prokletstva. Izvještaji o doživljavanju stanja bliske smrti pojavljuju se kroz stoljeća iu raznim kulturama. Tibetanska knjiga mrtvih, primjerice, koja predstavlja hroniku priča kazivanih u preistorijskom Tibetu, opisuje rane faze umiranja pojmovima vrlo srodnim onima koje nalazimo u Mudijevom dijelu: senzaciju boravljenja u jednoj fizičkoj praznini, slušanje glasne buke, odvajanje od tijela, doživljaj jasnoće misli, susret s drugim osobama, približavanje svjetlosti, osjećanje velikog spokojstva. A ipak, ti ​​izvještaji prethode kršćanskoj eri.
Liječnici Karlis Ozis i Erlender Haraldson, oboje psiholozi, poduzeli su jednu suvremenu komparativno-kulturološku studiju koja uspoređuje izvještaje o IBS u Americi s onima u Indiji. Prema njihovim nalazima, ti izvještaji su u suštini istovjetni, što znači da nisu temelju vjerskim očekivanjima i učenjima. Indijci nemaju vizije koje bi bile više hinduistički orijentirane od nehidnuističkih stanovnika zapada – suštinske karakteristike su iste.