Zapadnjaci, koji su imali izrazito karikirano i nadrealistične sliku o Staljinovoj ličnosti, nisu mogli ni pomisliti da se mogao baviti psihičkim istraživanjima. Za ‘pametne’ zapadnjake komunisti su žestoko proganjali spiritiste koji su, po njihovom mišljenju, vraćali narod u misticizam i praznovjerje od čega su ga oni pokušavali doživotno izliječiti svojom naprednom ideologijom. Međutim, sami Sovjeti su objavili te vijesti u uglednom časopisu ‘Znanost i religija’ u kome je u stvari bio objavljen dio mesinga autobiografije ‘O meni’.
Sama činjenica da je ta tema prošla strogu političku cenzuru koja je službeno zastupala ateizam, pokazivala je da su to bile nepobitne činjenice i da Rusi nisu poistovjećivali telepatiju sa religioznim praznovjerjem i legendama. Sam Staljin je ove psihičke moći shvatio vrlo ozbiljno, pa je riješio da ih redovito koristi u svojoj vladavini i kontaktu sa državnicima drugih zemalja.
Mnogo godina kasnije neki prijatelji Staljinovih unuka su ispričali kako se Brass obreo u Staljinovoj ljetnoj kući u Kuncevo. Naime, on ga je sam pozvao, ali mu nije dao nikakvu propusnicu ili pismenu potvrdu. Znalo se da tamo ne može ni ptičica da uleti i prođe neopaženo pored straže. Međutim, Brass se u rekordnom vremenu pojavio u Staljinovoj radnoj sobi. Telepata je tvrdio da je stražare uvjerio da je Lavrentij Berija (slika gore lijevo), šef tadašnje Sovjetske tajne policije. Mesing nije bio nimalo nalik Barryju, nije čak na sebi imao ni Berijin čuveni zaštitni znak – svjetlucavi monokl. Poslije ovoga, glasine o Mesingovim sposobnostima širile su se zemljom poput sibirske oluje. Svi su bili svjesni moći koje je Staljin dobio – mogao je svog telepatskog špijuna uvući na tajni sastanak bilo koje skupine ljudi i tako provoditi tajanstvenu i moćnu političku diktaturu i nametanje svojih misli i otkriti što njegovi protivnici namjeravaju.
Mnogi tvrde da je Staljin imao tajnu grupu natprirodno obdarenih ljudi koja mu je pomagala da provodi svoje grube i neprikosnovene odluke i besprijekorno drži u pokornosti svoje osoblje, Partiju, pa i čitavu zemlju. Međutim, u ovoj teoriji ima nekoliko slabih točka, a sve su redom ponovno vezane za Staljinove neobjašnjive poteze i propuste.
