Juan Castillo de Montalban proveo je pedest godina na obiteljskoj farmi nedaleko od San Josea u Panami. Zemlja je bila izvor života i jedino do čega mu je bilo stalo. Zbog roga nije razumijevao želju svoje djece da odu u grad i uče školu. Ipak, kao i svaki roditelj, konačno je popustio. Međutim, ovo je iziskivalo i mnogo veće financijske troškove, koje Juan od poljoprivrede nije mogao podmiriti. Zbog toga je prihvatio da dodatno, prije podne radi u obližnjem kamenolomu. Posao je bio težak, ali on se nije žalio. Tako su jednom mineri postavili eksploziv na istočnoj strani visoke litice koja je nadvisivala kamenolom. Međutim, nesreća je bila na pomolu. Fitilj eksploziva je bio prekratak da bi se svi radnici sklonili na vrijeme. Zaglušujuća eksplozija odbacila je Juana nekoliko metara dalje od mjesta na kojem se nalazio. Čuo je jauke drugih radnika, a onda se sve zacrnelo.
Kada je desetak minuta kasnije došao k svijesti, shvatio je da ne može pomaknuti lijevu nogu. Bila je priklještena stijenom i vjerojatno slomljena. Desnom rukom opipao je bolno rame. Ključna kost bila mu je slomljena. Bol je bio neizdrživ. Pomislio je da samo treba biti miran i netko će ga već pronaći. Nakon pola sata, tišina je bila nepodnošljiva. Odjednom, sitna prašina i kamenčići počeli su padati po njemu. Podigao je pogled i na rubu odrona, tri-četiri metra iznad sebe, ugledao veliki komad stijene kako se klati. Bilo je pitanje trenutka kakda će pasti i usmrtiti ga. Juan je počeo se moliti. Minutu kasnije, uslijedila je grmljavina i stijena je počela padati. Juan je ispričao poslije svojim spasiocima: ‘Čvrsto sam zatvorio oči. Molio sam Boga da me spasi i skrene stijenu na drugu stranu. Nikada u životu nisam tako jako poželio nešto ‘.
Jedan od spasilaca, Mateo Valdez ispričao je što je vidio: ‘Vidio sam kako se stijena obrušava i znao sam da smo zakasnili. Juanu nije bilo spasa. A onda se nešto dogodilo. Na trenutak, stijena kao da je zastala u zraku, metar iznad Juana, onda je odskočila i pala nekoliko metara dalje od njega. Nisam mogao vjerovati svojim očima što se dogodilo. Litica niz koju je stijena skliznula bila je glatka, nije bilo žbunja ili nečeg sličnog što bi moglo da je zaustavi ili uspori. Jednostavno je odskočila i pala na drugu stranu ‘.
Parapsiholg Enrico Martinez, koji se pozabavio slučajem Juana Kastilje de Montalbano tvrdi da je izuzetan strah aktivirao potisnute paranormalne moći i da je spasilac Mateo nazočio klasičnom fenomenu psihokineze. Na neki način, Juanov mozak je reagirao na strah i njegovu jaku želju da stijena pomakne pravac kretanja, aktiviranjem psihokinetičkog potencijala. Kasnije, ova sposobnost nije nestala.
Juan je počeo pojavljivati ​​na karnevalima i lokalnim cirkusima. Vrhunac točke u kojoj je beskontaktno savijao metal i pomicao manje predmete bio je trenutak kada bi ljude u publici zamolio da provjere svoje kape i šešire. Zatim bi se duboko koncentrirao i, pogleda uperenog u publiku, podigao ruke. Šeširi i kape prisutnih poletjeli bi sa glava vlasnika i pali na pod. Juan je tada bez brige mogao školuje svoju djecu.
Mnogi znanstvenici smatraju da svatko od nas posjeduje – u manjoj ili većoj mjeri – određene parapsihološke sposobnosti. Ljudi ih uglavnom nisu svjesni. Te sposobnosti su pohranjene u nekom od još neistraženih dijelova ljudskog mozga, možda, u nekom obliku kolektivnog pamćenja, koje znanost priznaje životinjama (instinkt koji se genetski nasljeđuje), ali ne i ljudima. Sintagma ‘um iznad meterije’ nije samo puka izreka, već stvarnost. Ne zna se točno što uzrokuje manifestacije paranormalnih moći. Kakav je okidač potreban da bi se, u određenim situacijama, one ispoljile? Kod nekih, pojava osobe sličnih sposobnosti dovoljna je da se okidač pokrene. kod drugih, mentalne vježbe, vizualizacija i samodisciplina. Trećima su jednostavno urođene, pa u tome ne vide ništa čudno.
Bez obzira na brojne teorije, do danas znanost još ostaje bespomoćna i puna strahopoštovanja pred enigmom ljudskog uma.