U Južnoj Americi, posebno u Brazilu, postoje knjige i predanja o životu u utrobi Zemlje, io jednom suncu u njenom središtu. Također im je poznato da ljudi tamo dugo žive bez ikakvih bolesti i da se hrane biljnim plodovima. Predanja govore da je taj podzemni svijet povezan tunelima sa vanjskim, a i jedan od tunela završava u mjestu St.Katarina u Brazilu.
Priča o bajkovitim podzemnim svjetovima ima svuda na Zemlji. Tako i skandinavski ep ‘Eda’ govori o rajskom svijetu ‘Asar’, koji se nalazi ispod Zemlje. U ‘Knjizi mrtvih’ Egipćani govore o zemlji ‘Amenti’. Židovi spominju ‘Grad sedam kraljeva Edom’. Asteci taj veličanstveni podzemni grad zovu ‘Maja – pen’. A neki ga zovu ‘sambal’.
To sve nagovještava da je Zemljina kora puna prolaza i tunela. Jedan od tunela je i ‘Put Inka’. U Tibetu su također poznati prolazi koje najbolje koristi neuhvatljivi Jeti. O tome piše lama Lobsang Rampa u svojim djelima. On u svojoj knjizi ‘Treće oko’ piše o tajnom prolazu ispod same Potale: ‘Povedoše me tajnim stepenicama koje se nalaze ispod Potale. Dugo smo silazili, Najzad stigosno do kraja jednog prolaza koji je zatvarala stijena. Tu se jedan veliki blok otvori pred nama i nađosmo se, ponovno u nekom drugom prolazu, mračnom i uzanom, koji je mirisao na ustajalo, na začine i tamjan. Nekoliko metara dalje, zaustavismo se pred teškim pozlaćenim vratima. Ona se najzad polako otvoriše, uz škripu čiji se odjeci izgubiše u daljini. Lampe na maslac zamijeniše buktinje. Kretali smo se po nekom hramu iskopanom pod zemljom, i to mnogo stoljeća ranije, u kamenoj masi nastaloj od vulkanskih previranja.
Približavali smo se zidu na kome je naslikan Točak Života visok pet metara. Pod treperavom svjetlošću, izgledalo je kao da se okreće, tako da nas skoro uhvati vrtoglavica. Nastavismo da koračamo dalje, ali svećenik koji je išao preda mnom, odjednom nestade: ono što se meni činilo sjenilom, bila su u stvari dobro sakrivena vrata.
Ta vrata su vodila u jedan prolaz koji se neprestano spuštao, uzan prolaz, vrlo vijugav i nagnut, u kome je slaba svjetlost lampi činila pomracina još gušćom. Kretali smo se nesigurnim korakom, posrtali i klizali se. Zrak je bio težak i pritiskao na s je kao da se Zemlja svom težinom spustila na naša pleća. Imao sam dojam kao da upadam u samo srce svijeta. Najzad, pošto je hodnik savio, pred nama se otvori pećina u kojoj je sve blistalo od zlata.
U sredini te ogromne prostorije nalazila se crna kuća, ali tako blistava da mi se činilo da je izgrađena od ebonosa. Čudni znaci i dijagrami, nalik na one koje sam vidio na bočnim stranama podzemnog jezgre, prekrivali su zidove. Unutra vidjeh tri crna kamena kovčega ukrašena gravurama i čudnim natpisima. Nisu bili zatvoreni.
‘Gledaj, sine’ – reče mi starješina svećenika. ‘Živjeli su kao bogovi u našoj zemlji u ono vrijeme kad još nije bilo planina. Hodali su našom zemljom dok je još more udaralo o naše obale, dok su zvijezde sjale na našem nebu. Gledaj dobro, jer samo Predani su ih vidjeli ‘.
To su bila tri naga tijela, presvučena zlatom, i ležali su opruženo preda mnom. Dva muškarca i jedna žena. Svaka njihova crta bila je vjerno izražena u zlatu. Ali, bili su ogromni. Žena je bila viša od tri metra, a najviši muškarac nije bio manji od šest metara. Imali su velike glave, malo zasvođene pri vrhu, uske vilice, mala usta i tanke usne. Nos je bio dug i tanak, oči prave i duboko upale. Nije moglo biti da su mrtvi, izgledalo je kao da su zaspali. Koračali smo na vrhovima prstiju i govorili tiho, ako da se bojimo da ih ne probudimo. Osmotrih poklopac jednog od kovčega – tu je bila ucrtana nebeska karta s nekim čudnim zvijezdama. Uz astrološka izučavanja bio mi je poznat položaj zvijezda, ali ovo je bilo nešto sasvim drugo ‘.