Ipak, ono što je doživio gruzijski disident Radonaja cotne Grigorjevič čini se da je upravo jedinstveni primjer vizije ‘života poslije smrti’ i potiskuje sve skeptične znanstvene tvrdnje.
Kada su godine 1976. pripadnici KGB-a (specijalci Državne sigurnosti) napali Radonaja Grigorjevič, nisu ništa propustili. Prvo su ga kolima oborili, a onda, u drugom naletu, pregazili. Tijelo mu je potom odneseno u mrtvačnicu na brzo zamrzavanje kako bi se mogla izvršiti autopsija. Kroz tri dana patolog je započeo svoj posao. Ali, čim je zasjekao tkivo, Radonaja je otvorio oči. Doktor ih je sklopio i nastavio s rezanjem. Oči su se opet otvorile. Na lekarevo totalno zaprepaštenje, Radonaja je bio živ !?
Još je neobičnija bila njegova priča kada se oporavio: dok je bio ‘mrtav’ obreo se u svijetu svjetlosti gdje znanstvenim zakonima nema mjesta. Mogao je lebdi oko svijeta, da prolazi kroz zidove, čitati misli ljudima i putuje kroz vrijeme. Liječnici ga sigurno ne bi uzeli za ozbiljno da im nije pružio dokaze. Tijekom svojih ‘putovanja’ čuo je iz obližnje bolnice plač novorođenčeta. Prozirući djetešce svojom uvećanom sposobnošću opažanja, vidio je da ono ima slomljen kuk – o čemu liječnici nisu imali pojma. Kad mu se povratila moć govora – tri dana nakon pokušane autopsije – prvo što je Radonaja Grigorjevič učinio bilo je obavijestiti dotičnu bolnicu o stanju djeteta. Jasno je da ni na koji način Radonaja nije mogao znati za postojanje tog djeteta. I do danas, jedino objašnjenje za ovu misteriju ostaje ono koje je dao on sam.
Grigorjevič Radonaja ‘umro’ je 1976. godine io tome postoji fokaz – napisana sovjetska smrtovnica koja glasi: ‘Radonaja cotne Grigorjevič, umro 14.09.76 … u 20. godini. Mjesto smrti Tbilisi gruzinskom Sovjetska Republika ‘. Uzrok smrti nije naveden, pošto se Radonaja povratio u život prije nego što je autopsija završena.
Sada Radonaja Grigorjevič, pod imenom dr George Radonaja, živi kao metodistički svećenik u Teksasu i jedan je od mnogobrojnih ljudi koji tvrde da su imali iskustva s one strane smrti.
Ako se svedu na osnovne postavke, ova iskustva javljaju se kada osoba zamre i stekne uvid, viziju zagrobnog života – prije nego što se povrati u život. Ova tvrdnja ima sve uvjete da bude uspješna laža i paralaža, jer je jednostavna i nedokaziva, a svatko želi da u nju povjeruje. Ali, je li to laž?
Sama težina očiglednosti navodi da nije. Samo u 1992. godini statistike treba objaviti da je trinaest milijuna ljudi u Americi prošlo kroz neki oblik NDE. A ispitivanja su otkrila da imaju milijuni sličnih slučajeva u drugim zemljama svijeta. Značajno je što oni daju poprilično sličan opis doživljavanja – bez obzira na religiju ili osobna vjerovanja.
Parapsiholog Richard Bronton kaže sljedeće: ‘Iskustvo kliničke smrti je ono prijelazno stanje koje je zajedničko mnogim parapsihološkim iskustvima. Nema sumnje da se ono događa, ali što predstavlja – to ostaje sporno ‘.
Standardno iskustvo kliničke smrti započinje napuštanjem umirućeg tijela i sagledavanjem svijeta iz ptičje perspektive. Zatim se ulazi u mračni tunel na čije m je kraju blještava svjetlost. On, ili ona, ulaze u ovu svjetlost gdje ih preplavi osjećaj spokoja, često združenog s pojavom božanske prilike. Za poneke, međutim, ova slika ima odlike pakla. Pošto uđu u svjetlost, postavljaju im se pitanja: što su naučili, kakva su zla počinili, a onda im se kaže da, pošto još nisu izvršili sve ‘zadatke’, moraju se vratiti u svoja tijela. Iako nevoljko, oni ipak poslušaju i vraćaju se u zemaljski život, u kojem više ne osjećaju strah od smrti, a dotadašnja zainteresiranost za materijalne stvari pretvara se u sklonost ka duhovnosti i brizi za druge.
Sličnost iskustva navodi na zaključak da se nešto stvarno zbiva, ali pitanje ostaje: je li to duhovni preobražaj ili samo rezultat fizičke promjene?