Vlaška magija spada u jedno od najegzotičnijih i najintrigantnijih pitanja kulturnog nasljeđa Istočne Srbije. Vazda izopšteni, skriveno i nevidljivo za utjecaj drugih kultura, prepušteno vlastitim razvojnim potencijalima, ovo područje predstavljalo je idealnu sredinu za očuvanje poganskih običaja. Iako je kršćanstvo službeno prihvaćeno, okultno, bajkovito i mitsko integrirano je u religiju, i kao takvo predstavlja specifičnost vjerovanja Vlaha s karakterom magijskog.

Utjelovljenje dobrog i lošeg, Bog i Đavo predstvaljaju izvor moći, koji se može iskoristiti kako za loša, tako i za dobra djela i nisu jasno razdvojeni. Ponekad će čak i “bijela” vračara morati probudi đavole da bi otklonila bačenu magiju. Istina je, među vlaškim vračarama postoje one vračare koje poruke primaju od Boga, svetaca, anđela i pak one koje razgovaraju s demonima i Nečastivim.

Vlaška magija flertuje s crkvom, za razliku od crkve koja vračanje smatra grijehom, vlaške vračare se često u tretmanu određenog problema potpomažu crkvom. To znači, da će vračara nekog poslati u crkvu da tamo provede određeni rutual ako je to potrebno. Osobe koje se magijom bave uglavnom su “primorane” da koriste svoj dar, jer dar koji im je dat a neiskorišten zna biti praćen fizičkim tegobama, nesvjesticama, glavoboljama i sl.

Onaj tko je riješio da se posveti Vlaškoj magiji, morao je otvoriti sva svoja osjetila, i dopusti da mu um slobodno luta, da ga vode osjećaji, čitati signale prirode, i da se prepusti razgovoru sa nevidljivim silama. Neraskidiva veza s prirodom i duhovima prirode također je karakteristična za ovo vjerovanje.

Prva stvar koji će svaka Vračara željeti znati jeste to je li određena situacija od Boga data, odnosno je li u pitanju prokletstvo ili je “bačena” magija. Ukoliko je u pitanu prokletstvo, zbog nekog lošeg djela koje su počinili preci, rutual će podrazumijevati odlazak u crkvu i prinošenje “žrtve” svecu i umilostiljavanje Boga. Ukoliko je u pitanju, “bačena” magija, pristupit skidanju čini, bajalicama i specifičnim rutualima ovisno o potrebi. Kada je vlaška magija u pitanju, rijetko koja vračara ili vrač će priznati da rade “bacanje” magije koja ima za cilj da napakosti drugom, ipak veliki broj onih na koje tvrde da je crna magija bačena dokazuje suprotno.

Moć upravljanja energijom, prizivanja određenih događaja, utjecaj na sudbinski tok postižu se na različite načine. U prvom redu to su bajalice, različiti rituali, u različito doba dana, ponekad i na specifičnim mjestima, kao što su raskrižja, vodenice i mjesta koja sadrže i zrače posebnu energiju. Bajalice su prenošene s koljena na koljeno i mnoge od njih su stoljećima stare, prilikom njihovog izgovaranja energija riječi tka se i prenosi u / na neki predmet, u kome se i zadržava. Nerazumljivost jezika promatraču dodatno mistificira proces bacanja ili skidanja čini.

Predmeti imaju moć, jer zadržavaju energiju osobe koja ih je posjedovala, pa tako predmeti poput češlja, odjeće, obuće ili slike mogu poslužiti za bacanje čini. Vrijedi pravilo da se stvari ne posuđuju drugim osobama. A čim nekome nestane neki predmet posumlja se da je ukraden ne bi li bile bačene čini. Kada nečija odjeća bude zakopana na grobu uz bajalice znači da se neće nikad oženiti / udati. Te čini se teško skidaju, kao i one uz pomoć obajana slike osobe bačene u rijeku.

Vlasi vjeruju da se energija može prenositi s ljudi na predmete i da je preko nekog predmeta moguće prenijeti na drugog. Tako su raskrsnice česta mjesta gdje se netko može ratosiljati loše sreće, a prvi koji potom prođe će je pokupiti. Isto vrijedi i ako netko uzme “trag” osobe -malo zemlje gdje je osoba zgazila, može mu napakostiti, ali se ta osoba može zaštititi ako prethodno sama uzme svoj “trag” i nosi ga sa sobom, tada mu nitko ne može napakosti na taj način, ali na raspolaganju im je sijaset drugih. Mnogo je rituala i simbolike vezano za Vlašku magiju, i gotovo da svaki predmet ili stvar može imati neko značenje.

Jedno od vjerovanja jeste priča o tri suđaje koje dolaze u kući kada se dijete rodi da mu proreknu sudbinu, roditelji tada nastoje ih umilostive ostavljajući im kolače i mlijeko. Kako tada bude određena sudbina, takav će biti čitav život djeteta. Najstarija i najružnija uvijek predlaže najgore, a najmlađa i najljepša sreću i blagostanje. Treća daje konačan sud praveći kompromis između ova dva prijedloga, iz tog razloga je život mješavina lijepih i ružnih trenutaka.