U mjestu Namche Bazaru, 260 kilometara udaljenom od Kathmandua, saznalo da je jeti ponovno viđen. Pojavio se na mjestu zvanom March, na nadmorskoj visini oko pet tisuća metara, gdje je napao stado jakova, a svjedoci koji su to promatrali, tvrdili su da je himalajska goveda ubijao jednim zahvatom, zavrnuvši im vratovima, kao da se radilo o srndaća, a ne o snažnim Jakova!
Na mjesto događaja izašla je i nepalska policija, koja je potvrdila da je registrirala otiske ruku i nogu nepoznatog napadača. Radilo se o odraslom jetiju, visokom preko dva metra. Otisak njegove ruke bio je dug 27, a širok 10 centimetara, dok su stopala imala dimenzije 40 sa 12 centimetara. Istražujući ovaj slučju, stiglo se i do budističkog samostana Pangboche, u kome su gostoprimljive lame pokazale navodni Jetijevo skalp, star oko 350 godina. Dobro očuvani skalp bi odrezan simetrično, iznad ušiju. Unutarnja strana bila je sasvim glatka i cjelovita, bez šavova ili deformacija. Kožno je tkivo djelovalo kao da je poteklo od naborane kože, a debljina mu je bila oko tri milimetra, što je dokazivalo da ne potječe od jaka ili neke himalajske divlje zivotinje! Recimo da među Nepalci, a osobito medu Sherpasa, koji žive visoko u planinama, kruži bezbroj uzbudljivih priča o jetiju. U budističkom samostanu Tjangbocheu, u sjeni Mount Everesta, čula se nevjerojatna priča kako, s vremena na vrijeme, jedan jeti navraća u samostanski vrt!
Inače, svake godine u Kathmandu stižu živopisni opisi o napadima jetija. Lakhpa Domani, djevojka iz himalajskog sela Machherma, opisala je što je doživjela dok je napasala jakove. Prvo je začula prodoran šum, a kada se okrenula suočila se s golemim majmunolikim stvorom krupnih očiju i izbočenih vilica. Bio je obrastao crnom i crvenosmeđe dlakom. I sam iznenađen situacijom, zgrabio je djevojku i ponio je ka obližnjem potoku, ali ga je njezina vriska zbunila pa ju je ispustio. Potom se ustremio na dva jaka; jednog je ubio udarcima, a drugog je ščepao za rogove i vestim zahvatom – slomio mu vrat. O čitavom slučaju obaviještena je mjesna policija, koja je – otkrivši jetija tragove i pregledavši ubijene jakove – potvrdila djevojčinu priču.
Kao i mnogi drugi istraživači i znanstvenici Arthur C. Clarke smatra da se dokazi o postojanju jetija mogu svrstati u tri glavne skupine: otiske stopala u blatu i snijegu, svjedočanstva očevidaca i fizičke dokaze, kao sto su nađene kosti, dlake, koža, izmet. ..
I priča koja slijedi puna je enigmi. Novinarima ju je ispričao Glenn Thomas, drvosječa iz ESTACADO. Tog je dana Glenn silazio jednom strmom stazom nedaleko Terzan Springsa, u blizini Round Mountaina, kada je začuo neku čudnu buku.
Bio sam zaklonjen drvećem – ispričao je Thomas – kada sam kroz gusto granje ugledao tri neobične čovjekoliki spodobe kako ruju po gomili kamenja. Izgledale su upravo onako kako najčešće opisuju tajanstvenog bigfoota: kosmate po cijelom tijelu, vrlo snažne građe, golemih ruku i nogu. Mužjak, ženka i mladunče. Dizali su kamenje, to je radio mužjak, i kopali u dubini šest-sedam stopa. Potom je mužjak posegnuo u rupu i izvukao leglo glodavaca, pa ga pojeo. Zatim je ponovio istu radnju … Naravno, nisam se usudio riskirati da me otkriju. Tiho sam se povukao do staze, a onda sam se dao u bijeg.
Celuloidna vrpca na koju je amaterskom kamerom snimiljen američki divlji čovjek dugo je bila predmetom pomnih znanstvenih provjera i analiza. Snimio ju je Roger Patterson za vrijeme izleta u Bluff Creek, u sjevernoj Kaliforniji, a detaljno su je analizirali mnogi istrazivaci, antropolozi, zoolozi i drugi znanstvenici. U njezinu autentičnost danas u Americi gotovo da nitko ne sumnja, a dr. D. W. Grieve, profesor biomehanike u Royal Free Hospital u Londonu, došao je do zaključka da bi snimljeno čovekoliko stvorenje moglo biti visoko oko dva metra, teško oko 127 kilograma, znatno širih ramena od prosječno snažnog čovjeka i s korakom dugim oko 107 centimetara!
Istodobno su i trojica uglednih sovjetskih znanstvenika, dr. Bajanov, dr. Burtsev i Donskoj, koji su film, također, detaljno pregledali u Moskvi, došli do zanimljivih zaključaka:
– Skakutanje tog čovjekolikog stvorenja – izjavio je novinarima Donskoj – možemo ocijeniti prirodnim, bez ikakvih znakova imitiranja i oponašanja, što bi se lako uočilo da je riječ o krivotvorini! Po mom mišljenju riječ je o autentičnom snimku!
Druga su dvojica sovjetskih znanstvenika, dr. Bajanov i dr. Igor Burtsev, došli do zaključka da je snimljenom Bigfootu, najbliža analogija Homo erectus, majmunoliko stvorenje koje je, za razliku i od ranog Homo sapiensa, svrstano među životinje, a ne među ljude, mada potječe od istog evolucijskog korijena.