– Oslušni mu srce!
– Ne kuca.
– Znači – gotovo je.
Dijalog sličan ovome vođen je stoljećima, i stoljećima je činjena ista greška: sahranjivali su ljude čije je srce prestalo kucati, jer je smatrano da bez rada srca – život više ne može postojati. Kakva zabluda! Čak i kad srce prestane da kuca – život može i dalje skoro sasvim normalno da se odvija. Jedan francuski kardiolog, koji je u Indiji boravio s pokretnim elekrokardiografom zabilježio je na traci mnoge slučajeve živih ljudi čije srce na osjetljivom instrumentu nije davalo znakove života. Riječ je naravno o poklonicima joge. Jedan francuski stručnjak za jogu prije 35 godina javno je demontrirao liječnicima i svim zainteresiranim da je čovjek u stanju živjeti, a da mu pri tome srce ne kuca. Pod kontrolom više liječnika je privezan za mnoštvo instrumenata koji su mjerili sve životne funkcije, a on je u više navrata zaustavljao rad vlastitog srca po tri minute, a nekad i duže. Američki istraživač dr Watson zabilježio je u Indiji slučaj fakira koji je bio u stanju zaustaviti u potpunosti rad srca – 12 minuta. U školi se i danas uči da je osnov života – krvotok, i cirkulacija krvi u organizmu. Osnova svega je, naravno, srčani mišić: on tjera krv kroz tijelo, zahvaljujući njegovom radu mi živimo. Zanimljivo je, sa stanovišta danas razvijenih tehničkih znanosti, pobliže osmotriti ovu teoriju: da li je srčani mišić zaista u stanju svojom snagom, potpomognut kontrakcijama arterija, potjera krv do najsitnijih kapilara, kilometrima dugim putem kroz organizam? Hidroinženjeri tvrde – da nije. Čak je pravljen i eksperiment: uvećani krvotok, pumpa snage srca, u odgovarajućem razmjeru, i – pun promašaj. Tekućina gustoće krvi nije stigla ni do krupnijih krajeva sustava, a kamoli do kapilarnih žilica.
Navest ćemo odmah primjer od prije skoro 40 godina kada je jedna djevojka dovedena u bolnicu zbog trovanja barbituratima. Konstatirani su svi znaci smrtnog slučaja. Na svu sreću jedan novinar je zamolio da još jednom bude izvršena kontrola rada srca, kardioskopija, ali da instrument bude povezan sa zvučnim signalizator, koji liječnici rjeđe koriste. Molba mu je uslišena, i kad je već i njega napustila nada, začulo se spasonosno ‘bi-bip’. Zahvaljujući hitno izvedenoj reanimaciji, djevojka je preživjela. Kod trovanja barbituratima dolazi do zaustavljanja krvotoka, i simptoma koji su vrlo slični smrti. Liječnici su se poslije objavljivanja ovakvih slučajeva pozabavili mišlju – kako bi to izgledalo da se ne samo u slučaju sa barbituratima, već prilikom svakog konstatiranja prestanka života – upotrebe svi raspoloživi metodi reanimacije: ostalo je otvoreno pitanje koliko bi života na taj način bilo spašeno i koliko bi manje ljudi bilo živo sahranjeno. Mnoge smrti su zaključile na temelju prestanka disanja i odsustva pulsa. Koliko je to danas bespredmetno, ilustriraju i današnje operacije na sniženim temperaturama, na kojima se srce zaustavlja samo od sebe. Da se, nekim slučajem u operacijskoj sali neke suvremene bolnice danas zatekne kirurg iz prve polovice XIX stoljeća – ne bi mu sigurno bilo jasno zbog čega se njegove kolege petljaju oko ‘leševa’. Bez pulsa, pod narkozom, on bi pacijenta glatko proglasio mrtvim. Da ne govorimo o operacijama srca, gdje njegovu funkciju obavlja aparat, dok druga stroj radi umjesto pluća.
‘Ukoliko priznamo, izgubit klijentelu. Svi će prijeći na kremiranje! ‘ – izjavio je u jednom razgovoru direktor tvrtke koja se bavi sahranama u Parizu. Riječ je o priznanju činjenice da kod svakog otkopavanja starog dijela groblja, u kome se oslobađaju mjesta za nove pokojnike biva pronađen isuviše veliki broj skeleta sa izlomljenim prstima, i tragovima noktiju, pa čak i kostiju u unutrašnjem poklopcu sanduka: tragovima uzaludnih pokušaja pogrešno sahranjenih da se izvuku iz groba.
