U Rimu, u krugu obitelji, malo pomalo sam se opustila, ali nisam više bila ista. Sve je bilo odviše jako i odviše veliko za mene, bojala sam se života, osjećala sam se da ne bih mogla podnijeti novi bol i nove osjećaje. Jednog dana, bila sam tad već mjesecima u Rimu i živjela u onom stanju ravnodušnosti, školska drugarica me pozvala na ručak. Tada mi je neka njena rođaka vidjevši u kakvom sam stanju, predložila da me odvede Fideliji. Rekla mi je da je ona osobita žena i jednina koja može mi da odgovore i da mi pomogne. Pristala sam.
Čim sam izašla iz automobila pred Fidelijinom kućom, prepoznala sam predio Rima koji sam vidjela u Brazilu dok mi je vidovnjakinja govorila, bila je to Porta Pinciana!
Fidelija je zaista bila izuzetna žena, supruga bogatog industrijalca, bavila se od jutra do mraka tajanstvenim sklopom tuđih života nastojeći uhvatiti i riješiti njihovu skrivenu traumu, posljedicu davnih iskustava. Bila je lijepa i elegantna, bez određenog doba – lice izvan vremena. Posjedovala je neobičnu sposobnost, znala je stvari koje drugi ne znaju, vidjela je ono što ostali ne vide. Ispričala mi je sve o meni, ono što jesam i ono što sam bila – i tako su se razmrsili svi čvorovi.
Čim me vidjela, Fidelija mi je iako ništa nije znala o meni, rekla da sam medij. To sam, premda nejasno, već znala – odviše intuicije, proročkih snova i predosjećaja pokazalo se točnim da bib sebi mogla dopustiti da ih zanemarim. No Fidelija je nastavila: ‘Vi ste medij, a gore od toga je to što ste to bili u svojoj prijašnjoj inkarnaciji, i to u još negativnijem smislu’. Tada ste bili svjesni toga i pretvorili ste to u svoju profesiju. Živjeli ste u Južnoj Americi … ‘
Malo pomalo, u nizu susreta, izišlo je na svjetlo sve što sam bila – mladi medij, indijanska vještica koja se služila svojim sposobnostima da čini zabranjene stvari. Održavala sam veze između živih i mrtvih, naročito s umrlom djecom. Zbog toga su me se ljudi bojali, izbjegavali me i dolazili mi samo tajno, kad bi im ustrebalo moji magijski obredi. Danju su se pravili da me ne poznaju, jer mrtve valja ostaviti na miru, a ono što sam ja činila bilo je protuzakonito. Jedina osoba koja me je zaista voljela bila je stara Indijanka koja je odano živjela uz mene, a zvala se Mekuisapa! A imala sam i ljubavnika, mladog pastira koji se nije obazirao na predrasude drugih, nego je samo nastojao zaštititi svoju ljubav od ostalih. Fidelija mi je zatim otkrila da se duša one vjerne starice reinkarnirala u Gibija, mog muža, a duša zaljubljenog pastira u Andrea. Sve se slagalo, sve je napokon nalazilo objašnjenje. Doznala sam i to da je moj predthodno život završio tragično. Živu su me zazidali i to je bacilo u očaj staricu i pastira.