Jedan starac, godinama živeći u samoći u pustinji, pao je u duhovnu malaksalost i mnoštvo pomisli počelo je da muči dušu njegovu, ulijevajući mu sumnju da li on ide pravim putem i da li postoji nada da će trudovi njegovi najzad biti okrunjeni uspjehom? Starac je sjedio oborene glave. Srce je tištalo, a oči nisu puštale suze. Suha tuga mučila ga. Dok se on tako mučio u svome jadu, javio mu se anđeo Božji i rekao mu:
– Što se bojiš i zašto takve pomisli ulaze u srce tvoje? Nisi ti ni prvi ni posljednji koji ide tim putem. Mnogi su već prošli njime, mnogi idu i mnogi će proći njime i ući u svijetle obitelji raja. Pođi sa mnom, ja ću ti pokazati razne puteve kojima idu sinovi ljudski, kao i to kuda odvode ovi putevi. Gledaj – i pouči se!
Starac se povini naređenju anđela, ustao je i pošao. No, tek što je učinio nekoliko koraka naprijed, on kao da se obreo nekoliko koraka izvan sebe i pogružio se u promatranje čudnog viđenja koje se otkrilo njegovim duhovnim očima. On je vidio, lijevo od sebe, gusti mrak, kao neprobojni zid, iza kojeg su se čuli šum, larma i metež. Zagledavši se pažljivije u mrak on je vidio široku rijeku po kojoj su se valjali valovi, naprijed i nazad, lijevo i desno s ljudima u njima i kad god bi se pojavio neki val pred njegovim očima, do njegovih ušiju dopirao bi neki tajanstveni glas koji mu je objašnjavao: ‘to je val nevjerovanja, bezbrižnosti, hladnoće; a to je nemilosrđa, razvrata, otimanja; a to je zabave, zavisti i razdora; a to je pijanstva, nečistoće, lijenosti, nevjernosti u braku ‘i tako dalje i tako dalje. Svaki val nosio je u sebi mnoštvo ljudi i čas ih podizao uvis, čas ih je bacao u dubinu. U užasu starac je zavapio:
– Gospodine, da li će svi ovi da poginu, zar nema nade da će se spasiti?
Anđeo mu je odgovorio:
– Pazi dalje i vidjet ćeš milost i pravdu Božju.
Starac je bolje pogledao rijeku i spazio na cijeloj njenoj površini mnogo malih lađa u kojima su sjedili svijetli mladići sa svakovrsnim oruđima za spašavanje utopljenika. Oni su ih sve prizivali k sebi, jednima su pružali ruke, drugima su spuštali daske i letve, trećima su bacali užad, a ponekad su u dubinu spuštali kuke i čaklje da bi se uhvatio neko za njih. Ali su odzivi na njihove pozive bili rijetki, a još manje je bilo onih koji su se koristili pruženim oruđima spasenja. Većina njih odbijali su ih sa prezrenjem i kao s nekom divljom nasladom, pogružavali se u ovu rijeku, koja je isparavala dim, smrad i gar. Starac je podigao svoj pogled dalje i tamo spazi bezdan u koji se rijeka survavala. Mnogobrojni mladići su plivali u lađama pored samog ruba bezdana i brižno nudili pomoć svakome utopljeniku, ali odaziv je bio vrlo slab i tisuće nesretnika survavalo se u bezdan iz kojeg su se čuli očajni krici i škrgut zuba. Starac je pokrio lice rukama i zaplakao. U tome je začuo glas s neba: ‘Gorko, ali tko je kriv? Reci mi što bih ja mogao učiniti za njihovo spasenje, a što nisam učinio. Ali oni s ogorčenjem odbijaju svaku pruženu im pomoć. Oni će me odbiti ako im siđem iu najžalosnija mjesta njihova stradanja. ‘
Pošto se malo umirio starac okrene pogled na desnu stranu, ka svjetlom istoku, i bio je utješen radosnim viđenjem. Oni koji su se odazvali pozivu svetih mladića, pružili im ruku, ili se hvatali za bilo koje oruđe spasenja, bili su izvlačeni na desnu obalu rijeke. Ovdje su ih prihvaćala druga lica, uvodili ih u nevelika divna zdanja rasuta u velikom broju po čitavoj obali rijeke, tamo su ih umivali čistom vodom, oblačili u čiste haljine, opasivali, obuvali, davali štap u ruke, potkrepljivali ih hranom i odašiljali ih na put, dalje na istok, da idu bez zadržavanja, pažljivo gledajući pred noge, da usput ne propuste ući u svako zdanje koje ih sretne na putu, da se u svakom zdanju okrepe hranom i savjetom čuvara ovih zdanja. Starac je preletio pogledom po obali rijeke i vidio kako duž nje izbavljeni iz rijeke idu ukazanim putem. Na njihovom licu jasno se odražavala radost i oduševljenje. Vidjelo se da su osjećali osobitu lakoću i silu, i kao na krilima žurili su naprijed putem, posutim divnim cvijećem. Starac je skrenuo svoj pogled dalje na istok i evo što je spazio. Ugodna livada se prostirala nedaleko od obale.
Dalje iza nje započinjao je lanac planina sa brdima, od kojih su neka bila gola, a neka pokrivena većom ili manjom šumom, a između brda vidjeli su se klanci i dubodolinama. Po svima njima bili su putnici. Neki su se penjali uzbrdo, neki su sjedili umorni, neki su stajali kolebajući se, neki su se borili sa zvijerima i zmijama. Jedan je išao pravo istoku, drugi je okolišao, a treći je presijecao poprijeko puteve drugih. Svi su bili u trudu i znoju, borbi i naprezanju, i duševnih i tjelesnih sila. Rijetko su bili putnici koji su uvijek vidjeli put: često se on gubio ili dijelio u raskrižja; negdje su bili magla i mrak, negdje ga je presijecao ambis ili strma litica; negdje su put pregrađivali zvjerovi iz šume ili otrovni insekti iz pećina.
Ali gle čuda! Svuda po brdima bila su rasijana sjajna zdanja slična onima na obali rijeke, u koja su prihvatani utopljenici koji su spašeni iz rijeke. Čim bi putnik ušao u ova zdanja, kako mu je zapovjeđeno na početku puta, ma kako umoran bio, izlazio je iz njih bodar i pun snage. Tada ni zvijeri ni insekti nisu mogli gledati na njega nego su bježali; nikakva prepona nije ga mogla zadržati, i on je brzo i lako nalazio skriveni put po ukazanjima koja je u zdanjima dobivao. Čim bi koju preponu na putu savladao ili nekog neprijatelja pobijedio, on je bivao sve veći, snažniji i ljepši; što se više kretao ka vrhu, bio je sve bolji i svjetliji. Vrh planine bio je ravan i sav u cvijeću. Tko dospije do vrha, uđe u svijetli oblak i više se ne vidi. Starac je podigao pogled iznad onog oblaka i iza njega spazio čudnu svjetlost, neopisive ljepote, iz koje su do njegovih ušiju dopirali umilni zvuci ‘Svjat, svjat, svjat Gospod Savaot!’
Starac je u umiljenja pao na zemlju i tada je iznad sebe čuo riječ Gospodnju: ‘Tako trčite postići’ (I Kor. 9,24). Kada je ustao na noge, starac je vidio kako se s raznih mjesta i visina planine veliki broj putnika vraća natrag ka reci, neki ćuteći, neki s krikom i hulne psovkama. Svakoga od njih pozivao je sa svih strana glasom: ‘Stani, stani!’, Ali gonjeni od nekih malih tamnolikih bića, oni nisu obraćali pažnju na opomene i ponovno su se pogružavali u smrdljivu rijeku. Tada je starac u čuđenju uzviknuo:
– Gospodine, što je ovo?
I čuo je odgovor:
– To je plod samovolje i ne pokoravanje poretku koje je Bog ustanovio!
Time se viđenje završilo. Poslije završenog viđenja, anđeo je zapitao starca:
– Jesi li se utješio?
Umjesto odgovora, starac mu se pokloni do zemlje. Rijeka je svijet, pogruženi u njoj su ljudi koji žive po duhu ovoga svijeta, u strastima, porocima i grijesima; svijetli mladići u lađama su anđeli i uopće milost Božja koja priziva spasenje; bezdan u koji se survava rijeka s ljudima jest propast; krasno zdanje na desnoj obali rijeke jeste Crkva, u kojoj se kroz tajnu krštenja i pokajanja obraćeni grešnici umivaju od grijeha, oblače u haljine opravdanja, opasuju se silom nebeskom i postavljaju na put spasenja; ulazak na goru sa raznim teškoćama – to su razni napori za očišćenje srca od strasti; zvijeri i insekti – to su neprijatelji čovjekovog spasenja; ravna površina na brdu – to je umirenje srca; svijetli oblak koji sakriva putnike – to je spokojna smrt; svjetlost poviše gore – to je raj blaženi; zdanja rasijana po gori – hramovi Božji. Tko ulazi u ova zdanja na putu, tj. prima sakramente i sudjeluje u crkvenim bogoslužjima i molitvama Crkve, koristi se savjetima i rukovodstvima pastira – taj lako savladava sve prepreke i brzo dostiže savršenstvo. A ko ovo dobrovoljno odbacuje, ne podčinjava se zapovijedima crkvenih pastira, taj brzo pada i duh ovoga svijeta ponovno ga privlači.