Unatoč zadivljujućim otkrićima, očigledna je činjenica da je rana povijest Egipta i dalje velikim dijelom neistražena, i stoga predstavlja nepoznat teren. Zbog toga nije moguće sa sigurnošću reci na koji su način kilometri podzemnih prolaza i odaja ispod platoa Gize bili osvijetljeni, ali jedno je sigurno: osim ako drevni Egipćani nisu bili u stanju vidjeti u mraku, golema podzemna područja morala su nekako biti osvijetljena. Isto pitanje vrijedi i za unutrašnjost Velike piramide, a egiptolozi su se složili da se baklje nisu koristile, jer stropovi nisu bili začađeni čađom od dima.
Iz onoga što je trenutno poznato o podzemnim prolazima ispod platoa s piramidama, moguće je utvrditi da postoji barem 4.8 kilometara prolaza 10 do 12 katova ispod razine tla. Zanimljivo je da se iu Knjizi mrtvih iu Tekstovima piramida spominju ‘Svetlotvorci’, a taj se izvanredan opis mogao odnositi na grupu ljudi odgovornim za osvjetljavanje podzemnih područja njihovih kompleksa.
Iamblichus je prepisao fascinantan izvještaj koji je bio pronađen na vrlo starom egipatskom papirusu čuvanom u jednoj džamiji u Kairu. Radi se o dijelu priče nepoznatog autora iz 100. godine prije naše ere, o skupini ljudi koji su uspjeli ući u podzemne prolaze oko Gize s namjerom da ih istraže. Evo kako su opisali svoje iskustvo: ‘Došli smo do jedne odaje. Kad smo ušli, automatski se osvijetlila svjetlošću iz cijevi duge poput ljudskog dlana oko 15:24 cm, i uske, koja je uspravno stajala u jednom kutu. Kad smo se približili cijevi, zasjala je jače … robovi su se uplašili i pobjegli natrag putem kojim smo došli! Kad sam je dodirnuo, ugasila se. Pokušali smo sve kako bismo natjerali cijev da se ponovno upali, ali više nije stvarala svjetlost. U nekim su odajama svijetleće cijevi radile, au drugima nisu. Razbili smo jednu cijev, i iz nje su iscurile kuglice srebrne tekućine koje su se brzo kretale po podu, sve dok nisu nestale u pukotinama između ploča. Kako je vrijeme prolazilo, svijetleće cijevi su postupno prestajale raditi i svećenici su ih vadili i spremali u podzemno skrovište koje su posebno za tu svrhu izradili sjeveroistočno od platoa. Oni su vjerovali da je svijetleće cijevi stvorio njihov obožavani Imhotep, koji će se jednog dana vratiti i popraviti ih ‘.
Rani Egipćani su u grobove svojih umrlih često stavljali upaljene svjetiljke kao žrtvu svojim bogovima ili da bi preminuli mogao pronaći put na ‘drugu stranu’. U grobovima u blizini Memfisa (iu bramanskim hramovima u Indiji), pronađena su svjetla koja su Radiio u zapečaćenim odajama i posudama, ali bi se zbog naglog izlaganja zraku ugasili ili bi njihovo gorivo isparilo. Kasnije su Grci i Rimljani prihvatili taj običaj, i tradicija je poslala široko prihvaćena – s mrtvima su se sahranjivale ne samo upaljene svjetiljke, nego i minijaturne reprodukcije pravljene od pečene gline. Neke svjetiljke su zbog zašli stavljane u okrugle posude, i zabilježeni su slučajevi da je u njima pronadeno izvomo ulje koje je ostalo savršeno očuvano nakon više od 2.000 godina. Postoji mnoštvo dokaza koji potječu od očevidaca da su svjetiljke gorjele kad su gr-bovi bili zatvarani, a kasniji su promatrači tvrdili da su i dalje gorjele kad su grobnice bile otvarane stotinama godina kasnije. Mogućnost pripremanja goriva koje se može obnoviti jednakom brzinom kojom se troši bila je uzrok brojnih polemika među srednjevjekovnim autorima, i postoje brojni dokumenti u kojima su iznosili svoje argumente. Nakon pažljivog razmatranja dostupnih dokaza, čini se potpuno mogućim da su drevni egipatski svećenici-kemičari izrađivali svjetiljke koje su mogle gorjeti ako ne beskonačno, onda barem tijekom vrlo dugog vremena.
Brojni autoritcti pisali su o vječno gorućim svjetiljkama, i W. Wynn Westcott procjenjuje da je broj pisaca koji su poklonili pažnju ovoj temi veći od 150, a HP Blavatska procjenjuje da ih ima 173. Dok se zaključci do kojih su došli razni autori prilično razlikuju, većina ih je priznala postojanje ovog fenomena. Samo je mali broj njih tvrdio da bi svjetiljke nastavile gorjeti vječno, ali mnogi su bili spremni priznati da bi mogle gorjeti stoljećima bez nadopunjavanja goriva. Prevladavalo je mišljenje da su fitilji tih vječnih lampi bili napravljeni od usukanog ili ispletenog azbesta, kojeg su rani alkemičari zvali ‘Salamander vuna’. Čini se da je gorivo bilo jedan od rezultata alkemijskih istraživanja, i moguće je da se proizvodilo u hramu na brdu Sinaj. Sačuvano je nekoliko formula za pravljenje goriva za svjetiljke, iu dubokoumnom dijelu H. P. Blavatske autorica je navela dvije složene formule prethodnih autora za gorivo koje ‘kad se pripravi i upali, goreće vječnim plamenom, i tu svjetiljku možete staviti na koje god mjesto želite’.
Neki vjeruju da su legendami vječne svjetiljke iz hramova vješto napravljeni mehanički trikovi, i ponuđena su neka prilično zabavna objašnjenja.U Egiptu postoje obilne podzemne naslage asfalta i nafte, i neki su autori tvrdili da su svećenici kroz skrivenu cijev proveli azbestni fitilj do nalazišta nafte, a njega su pak spojili s jednom ili više svjetiljki. Drugi su smatrali da je vjerovanje da su svjetiljke u grobnicama gorjele vječno bilo posljedica činjenice da su u nekim slučajevima pare nalik dimu nadirale iz netom otvorenih grobnica. Družine koje su kasnije ulazile i pronalazile svjetiljke razbacane po podu pretpostavljale su da su one bile izvor tih para. Postojale su neke dokazima dobro potkriepljene priče o otkrivanju vječno gorućih svjetiljki ne samo u Egiptu, nego iu drugim dijelovima svijeta. De Montfaucon de Villars dao je ovaj fascinantan opis otvaranja grobnice rozenkrojeera Kristiana Rosenkreuz. Kad su braća ušla u grobnicu njihovog slavnog osnivača 120 godina nakon njegove smrti, otkrila su vječnu svjetiljku koja je blistavo svijetlila obješena o strop. ‘Tamo se nalazio kip u oklopu koji je uništio izvor svjetla kad je odaja otvorena.’ Ovo je neobično nalik izvještaju arapskog povjesničara koji je tvrdio da su automati čuvali galerije ispod Velike piramide.
U jednom izvještaju iz XVII stoljeća spominje se još jedna priča o robotu. U središnjoj Engleskoj pronađena je neobična grobnica u kojoj se nalazio automat koji se pokretao kad bi uljez stao na određene kamenove na podu grobnice. U to je vrijeme polemika oko rozenkrojeera bila na svom vrhuncu, pa je zaključeno da je grobnica pripadala rozenkrojeerskom posvećenika. Jedan seljak otkrio je grobnicu, ušao u nju, i otkrio da je unutrašnjost blistavo osvijetljena svjetiljkom koja je visila sa stropa. Kad je prišao svjetiljci, pod njegovom težinom ulegnulo se kamenje na podu i, iznenada, sjedeća figura u teškom oklopu počela se pomicati. Mehanički je ustala na noge i udarila po svjetiljci željeznom palicom, razbivši je i time delotvomo spriječivši otkrivanje tajne supstancije koja je održavala plamen. Nije poznato koliko dugo je svjetiljka gorjela, ali u izvještaju se tvrdi da se radilo o priličnom broju godina.
Sve u svemu, pustinja i piramide još uvijek čuvaju tajnu za obične smrtnike.