Mnogi obični ljudi, osjetivši da im se bliži smrt uslijed teške bolesti ili starosti, molili su svećenike da im dopuste privilegiju da prođu kroz vrata smrti dok su još uvijek živi. Vjerovali su da će time zaslužiti posebno mjesto u onostranom životu. Svećenici su ih ponekad prihvaćali kao žive žrtve i poslije posebne ceremonije im dozvoljavali da uđu u Pećinu Smrti. Ne treba ni spomenuti da se nitko od njih više nije vratio natrag, u svijet živih. U pokušaju da domorodačko stanovništvo koje je vjerovalo u ovaj ‘mit’ preobratiti u kršćanstvo, katolički svećenici su odlučili ući u podzemlje i dokažu da nema mjesta ‘praznovjerne strahu’. Osigurali su veliki broj dobrovoljaca koji su nosili baklje i dugačko uže, jednim krajem vezano za tešku kamenu stelu kraj vrata. Također su angažirali naoružane vojnike da paze da se vrata kojim slučajem ne zatvore (slučajno ili nemarno).
Zapalili su baklje i prošli kroz vrata, da bi otkrili nekoliko visokih stepenika koji vode u podzemlje. Prolaz je zatim vodio dalje od stepeniša, izravno u mračne dubine utrobe zemlje. Svuda okolo su se Bele ljudske kosti, dok su hodali prolazom bez kraja. S obje strane staze se širio labirint ogromnih kamenih stubova koji kao da su podupirali masivnu planinu iznad njihovih glava. Nastavili su spuštanje u unutrašnjost, a memljivi, zagađeni zrak im je jedva dozvoljavao da dišu. Zmije, preplašene svjetlom, bježale su u sjene stupova. Na dubini od oko 40 metara, iznenadio ih je jak nalet ledenog vjetra. Vjetar je puhao niotkuda, a svećenici su s pratnjom tvrdoglavo nastavili da se spuštaju.
Ali kada su baklje počele da se gase, užasnuti ne samo sve većim brojem zmija i mrakom već i čudnim zvucima čije porijeklo nisu mogli odrede, vrlo su brzo odlučili da se vrate. Iznenada su se obreli u potpunom mraku. Baklje su se ugasile. Držeći se za uže, počeli su se vraćaju istim putem, uz sve glasnije molitve i litanije. U daljini su ugledali baklju jednog od vojnika ostavljenih da čuvaju vrata.
Kada su se svi sretno vratili u predsoblje ‘Pakla’, ulaz su zatvorili kamenom stijenom i dodali pride još jedan ogroman kamen. Zatim je naređeno da se sve podzemne odaje napune zemljom i kamenjem, da se svi tragovi stepenica unište, a svaki prolaz ka podzemlju hrama zapečati. Tako je ulaz u Pećinu Smrti zauvijek zatrpan.