U majčinoj utrobi su bile dvije bebice. Jedna je pitala drugu: “Vjeruješ li u život nakon poroda?” Druga je odgovorila: “Pa naravno. Mora postojati nešto nakon poroda. Možda smo ovdje da bismo se pripremile za ono što ćemo biti kasnije. “” Gluposti “, rekla je prva. “Ne postoji život nakon poroda. Kakav bi to život bio? “Druga je rekla:” Ne znam, ali će tamo biti više svjetla nego ovdje. Možda ćemo hodati našim nogama i jesti našim ustima. Možda ćemo imati druga osjetila koja sada ne možemo razumjeti. “Prva je odgovorila:” To je apsurdno. Hodati je nemoguće. I da jedemo našim ustima? Smiješno! Pupčana vrpca nas opskrbljuje hranom i svim onim što nam je potrebno. Ali je pupkovina tako kratka. Logično je da život poslije poroda nema. “Druga je inzistirala:” E pa ja mislim da tamo ima nečega i možda je drugačije od ovoga što je ovdje. Možda nam više neće trebati ova vrpca. “Prva je odgovorila:” Gluposti. I povrh toga, ako i postoji život nakon poroda, zašto se onda nitko odande nije vratio? Porod je kraj života. I nakon poroda nema ništa osim tame, tišine i zaborava. Porođaj nas nikuda ne vodi. “” Pa, ne znam “reče druga,” ali ćemo sigurno sresti Majku i ona će se brinuti o nama. “Prva je odgovorila:” Majku? Ti zaista vjeruješ u Majku? To je smiješno. Ako Majka postoji, gdje je onda Ona sada? “Druga je rekla:” Ona je svuda oko nas. Mi smo njome orkuženi. Mi smo od Nje. U njoj živimo. Bez Nje ovaj svijet ne bi mogao postojati. “Reče prva:” E pa ja Nju ne vidim, zato je logično da Ona nema. “Na što je druga odgovorila:” Ponekad, kada se umiriš i skoncentrišeš se i kad zaista slušaš , možeš opaziti Njeno prisustvo i možeš čuti Njen ljupki glas kako naz zove odozgo. “