Vještice, prema legendama, mitovima i narodnim vjerovanjima, su žene koje se bave magijom kako bi stekle nadnaravne moći za korištenje u dobre ili zle svrhe. Muški praktikant vještičarstva naziva se vještac.

Tradicija razlikuje tzv. bijele i crne vještice. Dakako, etiketa vještica bila je izvanjska socijalna oznaka koju su određenim pojedincima ili skupinama pojedinaca nadijevali grupe izvan tog društvenog miljea. Zapravo, radilo se o sljedbenicima starih poganskih vjerovanja koja su u uskim krugovima nadživjela pojavu i širenje kršćanstva, stoga je Crkva poprijeko gledala na takve prakse. Na takva poganska vjerovanja nailazimo osobito kod keltskih naroda gdje je takva tradicija bila jaka, ali i kod germanskih i slavenskih naroda koji su sa sjevera donijeli svoje poganske običaje i vjerovanja.

Još od 12. stoljeća Crkva je zauzela neprijateljski stav prema raznim duhovnim sljedbe (katari) koje su se pojavljivale u to vrijeme, a potkapale su autoritet Crkve i feudalnog sustava. Pripadnici tih sljedbi bivali su označeni i proganjani kao heretici. S vremenom progoni su se zaoštrili, a zbog straha od svega što bi moglo nauditi poziciji kršćanstva, stala je Crkva progoniti sve one koji su bili u nesrazmjeru s njenom ideologijom.

Inkvizicija je osnovana još 1231. godine, a 1252. papa Inocent IV. odobrio je mučenje kao metodu iznude priznanja od zatvorenika, nakon čega je često slijedilo pogubljenje vješanjem ili spaljivanjem na lomači.

Osim heretičkih sekti na udar inkvizicije došli su i pojedinci osumnjičeni za bavljenje magijom i čaranjem. Godine 1486. ​​dvojica dominikanaca, Henricus Kramer i Jakob Sprenger objavila su djelo Malleus maleficarum (Malj protiv vještica) koji je teorijski sažeo vjerovanja u vještice i izložio različite vrste torture kao oblik ispitivanja.

Od 15. do 18. stoljeća pogubljeno je na tisuće ljudi, većinom žena, pod optužbom za vještičarenje. Progoni su vršeni diljem Europe, iu katoličkim iu protestantskim zemljama, a najteži su bili u Španjolskoj, Engleskoj, Italiji, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj i Njemačkoj. U Americi je najpoznatiji slučaj bilo suđenje vješticama iz Salema u Massachusettsu, gdje je 1692.-1693. optužena 141 osoba, od kojih je dvadeset pogubljeno.

Vještice se u narodnoj tradiciji obično zamišljaju kao stare, neugledne žene. Predaja ih većinom oslikava kao usidjelice ili udovice. Važan simbol im je metla pomoću koje mogu letjeti te crna mačka ili neka druga divlja ili noćna životinja, poput sove. Donose sušu, nerodice na poljima, odgovorne su za pomor stoke i za smrt djece i dojenčadi.

Crni sabat je ceremonija okupljanja praktikanata poganskih rituala, a najčešće vještica. Podaci o okupljanjima vještica na sabat datiraju još iz srednjega vijeka da bi tijekom 18. stoljeća, s razvojem prosvjetiteljstva, takve pojave uglavnom prestale biti gledane kao realne i preselile se u sferu pučkih legendi i bajki.

Riječ sabat prvi koristi Nikola Jacquerius u djelu “Bič opsjenarskih heretika” (Flagelum haereticorum fascinariorum, 1458.). Značenje riječi nije objašnjeno, ali pretpostavlja se da dolazi od izraza Sabazius, frigijskog božanstva, koji je katkad identificiran s grčkim bogom Dionizom, što sabat dovodi u korelaciju s drevnim orgijama, bakanalijama.

Prema vjerovanju, tzv. let na sabat bio je način da se stigne na veliki i prostorno udaljeni sastanak sa Sotonom. Takvi sastanci održavali su se noću na usamljenim mjestima. U prošlosti su se vodile rasprave o tome na koji način sudionici sabata dolaze prisustvovati sastancima, odnosno jesu li se sabate prenosili u duhu ili tjelesno. Sveti Augustin (354.-430.) Je pisao da demoni mogu prenositi svoje štovatelje nevjerojatnom brzinom, dok su Sveti Toma Akvinski (o.1225. -1274.) I Sveti Bonaventura (1221. -1274.) Vjerovali u mogućnost čarobnjačkih letova.

Tvrdilo se da čarobnjaku i vještici za letenje služe razne masti kojima mažu tijelo, a koje pripremaju od tijela nekrštene djece. Agrippina učenik, Johann Weyer (1515. -1588.) Opisivao je pripremanje magijskih masti koje su se pripravljali kuhanjem djece u bakrenom loncu. Drugi autori dovodili su vještičji let u vezu s bilokacije, a jedan od zagovornika te teorije bio je i okultist Julius Evola (1898.-1974.).

Prema vjerovanju, vještice su slavile poganski obred poznat kao “kolo godine”. Takvi poganski obredi simbolizirali su odnos čovjeka i prirode, ciklus godišnjih doba i rast i umiranje te ponovno rađanje svega u prirodi. Središnja mjesta u sklopu vještičjeg kalendara činile su svetkovine sabata kojih je bilo osam raspoređenih tijekom godine, a uglavnom su korspondirali s izmjenom godišnjih doba.

& Nbsp;