Primarno božanstvo vještica je boginja koja se simbolično poistovjećuje s Mjesecom, ali i sa planetom Zemljom. Boginja se javlja u tri aspekta koji su korespodentni trima fazama Mjeseca. Faza rastućeg mjeseca odgovara božici u aspektu device. Kako, za vještice, svaka žena predstavlja fizičku inkarnaciju boginje, ovaj njen aspekt odgovara razdoblju u životu žene, koji završava dobivanjem prve menstruacije. Faza punog Mjeseca reprezentuje boginju u aspektu majke. To je istovremeno i razdoblje u životu žene koji traje do gubitka mentruacije. Razdoblje opadajućeg Mjeseca simbolizira boginju u njenom aspektu starice, dakle, žene koja je izgubila reproduktivnu sposobnost, ali koja svojim znanjem i svojim iskustvom služi zajednici.
Identifikacija žene sa Mjesecom i sa Zemljom nije samo stvar veštičijih shvaćanja već se sreće iu najvećem broju drevnih kultura. Slavni psiholog Karl Gustav Jung je također imao sličan stav o povezanosti žene sa Zemljom tako da je, u jednoj od svojih knjiga, napisao sljedeće: ‘Žena se može izravno identificirati s Majkom Zemljom, ali muškarac ne može (izuzimajući psihotične slučejeve).
Vještice poznaju i slave rogatogo boga, koji reprezentuje Sunce, kao supružnika i nadopunu boginje. Njih dvoje zajedno čine, baš kao i kineske polariteta oličene u vidu jina i janga, jedinstvenu cjelinu koja se razumom ne može pojmiti i koja je iskustveno dostupna samo prosvetljenim iu cijelosti samorealizovanim osobama. Vještice izričito tvrde da njihov bog nije kršćanski Sotona, već da predstavlja drevno božanstvo plodnosti (na što ukazuje i falus u erekciji), koje su poštovali prehrišćanski stanovnici Europe. To božanstvo su kršćanski misionari, u želji da pokrste poganske obitavaoce Europe, proglasili demonom i neprijateljem Krista.
OVa bazična podjela jedinstvene, apsolutne i za razum nedokučive božanske realnosti, na dva manifestirana aspekta predstavljena u vidu boginje i boga, čini temelj veštičije tealogije (od Tea – boginja). Veštičija religijska misao, dalje, razvija ideju o dva oblika ispoljavanja rogatog boga. Veštičiji bog se, bilo kako da je shvaćen i doživljen, po Vesticija mitu rađa, umire i doživljava ponovno rođenje. Boginja, za razliku od njega, nikada ne umire. Ona se samo mijenja, bilo da je shvaćena kao načelo plodnosti oličeno u vidu Majke Zemlje, bilo kao lunarni princip utjelovljen u predstavi o njoj kao o kraljici nebesa. Ona je uvijek prisutna, ne baš uvijek u istom obliku, ali ona je uvijek tu.