Da bi to dokazao, Keaton je ženu hipnotizirao bez vraćanja u prošli život. Čak ni pod hipnozom domaćica iz Liverpoola nije mogla sjetiti da je ikada pročitala nešto o Nel Gvin. Pokazalo se da je u sadašnjem životu, njezino znanje o razdoblju XVII stoljeća izuzetno siromašno.
Pa ipak, detalji o neline životu, iznijeti tijekom hipnotičke regresije, bili su zapanjujuće točni. Tijekom jedne seanse, Kiton ju je vodio kroz različite periode života povijesne Nel Gvin, zahtijevajući da opiše okolinu, ljude s kojima se susretala i poznate događaje koje bilježi i povijest. Pritom, Nel se ni jednom nije zbunila ili izgubila u mnoštvu podataka. Priča je bila tekuća, cjelovita i izuzetno slikovita. Ispitanica je navodila imena osoba koje poznaje, tračeve vezane za njihove javne i privatne živote i opisivala predstave u kojima je igrala. Spomenula je i svog rođaka Samuela Pepisa, aludirajući na nadimak ‘Pipi’ koji mu je sama dala.
Kada je otac napustio majku, bila je prisiljena kao mala djevojčica zarađuje za život prodajući haringe u predgrađima Londona. U osmoj godini pomagala je u krčmi gdje je radila njena majka. kasnije, preživljavala je prodavajući naranče u Kraljevskom pozorištu i Drury Laneu, gdje je prvi put upoznala način života kazališnog svijeta. Zahvaljujući tome, posvetila se glumi i postala jedna od najpopularnijih glumica svog vremena i ljubavnica Charlesa II (slika desno). Detaljno je opisala početak i razvoj svoje ljubavne veze s kraljem, sve do posljednjih trenutaka svog života – u vrijeme epidemije boginja u Londonu.
Svi ovi podaci su povijesne činjenice i to dobro poznate. Ipak, u nekoliko slučajeva njene informacije bile su potpuno pogrešne. Rekla je da je kraljičino ime bilo En-Mary umjesto Catherine, a Čarlsovog nezakonitog sina s Lucy Walters nazvala je – Mortimer. Nikako nije mogla da se prisjeti kako se zove predstava koja je bila njezin najveći trijumf, ali je točno znala koju je ulogu igrala.
Ovako značajne pogreške predstavljaju dodatnu teškoću u prihvaćanju inačica da je ispitanica zaista bila reinkarnacija Nel Gvin, pa ipak, začuđuje njeno spontano i kompleksno poznavanje opskurnih detalja toga vremena. Slične potivrečnosti su gotovo konstantna pojava u hipnotičkoj regresiji. Bilo je slučajeva da je ispitanik tijekom regresije, ispoljio nevjerojatno znanje i detaljno poznavanje materije, kakvo, pod uobičajenim okolnostima u svakodnevnom životu nije mogao steći.
Takav je slučaj imao hipnoterapeut Arnel bloks iz Cardiffa, tijekom seanse s Jane Evans. U regresiji, Jane je vraćena u jedan od prethodnih života kada je kao Židov nastradala za vrijeme pogroma u XII stoljeću u Yorku. Pored toga što je ispoljila iznimno i detaljno poznavanje povijesnih činjenica tog razdoblja, o kome u svjesnom stanju bukvalno nije ništa znala, opisala je da je tijekom pogroma, njezina obitelj uspjela spasiti potraživši utočište u kripti crkve St. Mjeri u Kaslgejtu. Međutim, istraživači koji su provjeravali Janein navode, nisu mogli pronaći bilo kakve dokaze o postojanju kripte crkve St. Mary. Ali, šest mjeseci kasnije, tijekom radova na renoviranju crkve, ispod oltara je otkrivena kripti, što je bio i krunski dokaz autentičnosti cijele njezine priče. Ovakvi dokazi se ne mogu objasniti nikakvim konvencionalnim znanstvenim terminima.
Postoje tvrdnje da se regresija ne može objasniti ni terminom reinkarnacije. U mnogim slučajevima, suočeni smo s pogreškama i protivrečnostima kao u slučaju ‘Nel Gvin’. Ponekad su greške tako očito katastrofalne i bez ikakve sličnosti s pričom, da je nemoguće povjerovati da rezgovaramo sa reinkarnacijom neke davno preminule osobe. Istovremeno, ti siti slučajevi, obiluju detaljnim informacijama, koje svjesni subjekti uopće ne posjeduju. Također, teško je razumjeti kako reinkarnirana osoba može opisati i ponovno preživjeti vlastitu smrt, ovoga puta sa stanovišta običnog promatrača. Pa opet, ovo se stalno događa.
Doktor Jan Stevenson (slika lijevo), direktor Instituta za parapsihologiju iz Virginije, već dugo godina proučava povratak u prošle živote. Za posljednjih desetak godina, prikupio je na stotine svjedočanstava, razgovarao s dva puta više regresirano osoba i, konačno, izdvojio slučajeve koji se mogu dokazati.
– Regresija nije igra kojom se može zadovoljiti puka radoznalost – tvrdi dr Stevenson. – Negdje, u nekom djeliću ljudskog mozga, pohranjena je spoznaja o prošlim životima. Svatko od nas u sebi nosi tu spoznaju. Ponekad se javljaju slike ili čudna prisjećanja na neobjašnjive događaje. Ne znam što inicira prisjećanje pod hipnozom, ali u svjesnom stanju, ljudi uglavnom prihvaćaju mogućnost postojanja prošlih života kao zabavu. Pa kada odslušaju snimak regresije, ostaju potpuno zatečeni. Ponekad su u stanju šoka, ponekad mogu sebi objasniti čudne snove ili neobjašnjive događaje. Međutim, većinom je riječ o nevjerici.
Od preko pet stotina opisanih slučajeva sjećanja na prošle živote, dr Stevenson izdvaja sotinak koji se mogu dokazati – što naravno ne znači da ostali nisu istiniti. Međutim, odabrane životne priče smještene su u određeni povijesni dio, pa je tragove bilo uglavnom lako pratiti. Stevenson i njegovi asistenti provjerili su po nekoliko puta svaki slučaj ponaosob i zaključili da se radi o potpuno autentičnim pričama.
Pritom, obrazovna razina glavnih aktera je bio ralativno nizak. Totalno nepoznavanje pojedinih povijesnih razdoblja u svjesnom stanju, sasvim je anulirano pod hipnozom, gdje su svi ispitanici ispoljavali izuzetno visok intelektualni stupanj, savršeno vladanje stranim jezicima i više nego dobro poznavanje povijesnih činjenica.,