Godine 1134. redovnici iz reda Benediktanaca, tražeći idealan prostor za molitve, izabraše mjesto izgubljeno usred bukove šume u pokrajini Veksan. Mala dolina Mortemer do tada je bila isključivo poprište krvavih bitaka kada je vojska Henryja I bila potučena od strane Normana. U to vrijeme, izuzev tri siromašna pustinjaka, nije bilo žive duše u okolici, kroz koju je tekla rječica Fujbrok.
Hrabri redovnici odlučili su tu podignu svoje svetište. Tako je nastala apatija Mortemer, koja će postati biset Normandije. Ipak, malo pomalo, opatija je gubila renome i za vrijeme Francuske revolucije petorica kaluđera bila su masakrirana. Opatija je zatim postala ‘nacionalno dobro’. Danas je jedan njezin dio u ruševinama.
Sve u svemu, ovo bi bila samo jedna od mnogih sličnih priča. Međutim, počeli su kolati čudni glasovi. Govorilo se da se u šumi kroz koju protječe Fujbrok mogu sresti čudna bića. Čak je bilo i očevidaca koji su mogli da opišu te kreature. Tako i Lucien Žanez, knjižar, priča da je, kad je imao deset godina, 1945. sreo u šumi čudnu životinju čiji je vrat ličio na parče kože, glava je bila dugačka i imala je oko koje me je fasciniralo. Oko gmizavca, hladno i bezlično.
Što se tiče same opatije, njezina misteriozna priča počinje krajem XIX stoljeća. U to doba gospodin delar, pariški buržuj, postaje njen vlasnik i odlučuje obnoviti zdanje, spašavajući ga od propasti, jer je zgrada cijeli jedan vijek bila takoreći gomila kamenja. Nekoliko godina kasnije obitelj sretnog vlasnika uselila se u zdanje koje je postalo pravi dvorac. Tu su organizirane proslave, balovi, čajanke, ukratko sve što ide uz tradicionalni život jedne provincijske buržujske kuće. Gospodin Lerdi, sadašnji vlasnik, zaželio je da sazna što više o prošlosti koja je stvorila brojne legende o tom posjedu. I došao je do mnogih saznanja.
Jedna gospođa, živjela je u Mortimeru za vrijeme Prvog svjetskog rata. Jednog dana, dok je sjedila u prizemlju s dvije prijateljice, vidjele su kako se polako otvaraju vrata, a brava kao da je bila pritisnuta nevidljivom rukom. Nisu osjetile nikakvu propuh. Nije bilo nikoga.Još čudesnija bijaše nesretna zaruke Šarla Delarija. Priređen je veliki prijam u čast dolaska zaručnice. Kad je večer palo, ona se popela na počinak u roza sobu, jedinu slobodnu, gdje je bijahu smjestili. Sutradan ujutro, pojavila se iscrpljenog lika. Cijelu noć, ispričala je djevojka, borila se protiv nevidljivog napasnika koji je pravio buku sve do zore. Incident je nadjačao ljubav i zaruke su prekinute. Ponekad se mogla naći slika okrenuta naopačke, ili pak skinuta sa zida i ostavljena na pod.
Jednog dana, za vrijeme Prvog svjetskog rata, obitelj Delor imala je na ručku engleske časnike. Šofer jednog od časnika, koji je ostao kod kola, dotrčao je iznenada u blagovaonicu uzvikujući na nepravilnom francuskom: ‘Kaluđer, kaluđer!’, Pozivajući rukom nazočne da ga prate. Gospođa koja je znala engleski, saznala je da je dotični kaluđer, obučen u haljinu od grubog sukna vezanu u struku, s kapuljačom, u sandalama, sa djelomično obrijanom glavom, izašao iz ostave, prešao dvorište i ušao u golubinjak. Provjerili su, kaluđera nije bilo ni u ostavi, ni u golubarniku, ai svjedok događaja nije znao kako izgleda monaška odora u Francuskoj …
Otprilike u isto vrijeme, još jedan svjedok, gospođa R. također je doživjela čudne stvari na istom mjestu. Kao bolničarka na frontu tu se našla za vrijeme odsustva i bila je smještena u roza sobu. Dok je pisala, osjetila je iznenada nečije prisustvo iza leđa. Okrenula se, ali nije vidjela ništa. Nastavila je pisati i brzo se okrenula još jednom. Ugledala je kako se njena pelerina ljulja na kuki za odjeću, kao da ju je netko zakačio u bijegu i pala je na pod. Međutim, nikakvih znakova života u okolini nije bilo. Drugi put, priča gospođa R. isprativši nekoga do kapije okrenula se i ugledala svjetlost u staroj knjižnici, prostoriji uglavnojm zaključanoj, u koju nitko nikada nije ulazio. Upitavši gospođu delar, koja je jedina bila u kući, da li je ulazila u tu prostoriju, dobi negativan odgovor i uvjeri se da su vrata bila zaključana.
Fantomi ili priviđenja? Legenda kaže da je jedna mlada djevojka, Matilda, unuka Guillaumea Osvajača, bila zazidana u toj opatiji. Legenda dalje tvrdi da pobijeni redovnici dolaze noću održavati liturgiju u ruinama nekadašnje crkve. Nakon incidenta lutajućeg kaluđera, obitelj delar obratila se opatu Imbolu, koji je osveštao zdanje. I više nitko nije čuo za čudne događaje, osim … Osim mnogo kasnije, kada je gospodin Lerdi kupio kuću i tražio od gospodina Lisjena, zemljoradnika od prije pet godina na posjedu koji je tad pripadao gospođi Butmon, koja je tu živjela sama, da nastavi raditi za njega. Ovaj je prihvatio, pod uvjetom da ne bude više u ambaru, gdje ga bijaše smjestila gospođa. Jer, od početka svog boravka, svake noći između 23 sata i pet ujutro, čuo bi korake na katu. Ponekad je čuo i jake udarce, ali se ništa ne bi razbilo. Gospodin Lerdi smjestio ga je na jednu od obližnjih farmi i od tada gospodin Lucien izbjegava opatiju.
Kolovoza 1986. Gerard Lartiga, koji radi u opatiji, dok je boravio u kuhinji začuo je korake na prvom katu, otrčao je provjeriti i nije vidio nikoga. Danas opatija može se posjeti, a zaposlenici pričaju o neobjašnjivim kvarovima na kolima i nesrećama u okolici.