U hromozomskoj matrici, inače, nema utisnute ljubomore. Nasljednost je isključena, iu tome se stručnjaci slažu. Ali mnogo toga drugom vezanog za svijet ljubomore izmiče konačnom razjašnjenju.
Profesor Ernest Borneman iz Beča, recimo, smatra ljubomoru civilizacijskom neurozom nastalom odgojem. Kako on kaže: ‘Kulture koje ne poznaju pojam posjedovanja, žive bez nje’.
I zaista, moć i želja za posjedovanjem mogu biti pokretači razorne strasti. Baš kao što je psihoanalitičar Wilhelm STEKEL govorio još početkom XX stoljeća: ‘Tragična osobina čovječanstva jeste što ništa ne umije da dijeli’. Uostalo, jedno istraživanje minhenskog Društva za racionalnu psihologiju pokazalo je da u dvije trećine slučajeva ljubomoru, i kod muškaraca i kod žena, uvjetuje pretjerani posednički zahtjev. Drugim riječima, u partneru se vidi svojina. U pojedinim vremenskim epohama bilo je to izražavano i na prilično eksplicitne načine – sjetimo se samo zloglasnih pojaseva nevinosti koje su u feudalno doba neki muževi stavljali svojim ženama kada bi na dulje vrijeme odlazili od kuće, želeći da se na taj način osiguraju od njihove eventualne bračne izdaje.
Berlinski psiholog Wolfgang Krieger, međutim, ljubomoru smatra sastavnim dijelom ljudskog bića, komentirajući kako je osjećaj pripadanja nekome osnovna čovjekova potreba. On kaže: ‘Ljubomora je upozorenje pred alarm kada neka veza dođe u opasnost’.
Istraživači su, međutim, željeli otići i korak dalje. Željeli su, naime, saznati što se to događa u našem mozgu i tijelu u trenutku napada ljubomore, i koje su sve moguće posljedice svega toga.
Iza ljubomore, te mračne strane ljubavi, uvijek se, zapravo, nalazi strah. Strah od gubitka ili usporedbe, strah da se nekim drugima, jednostavno, ne može konkurirati. Ovaj strah, pak, nagriza samopouzdanje i izaziva grčenje trbuha, a na tu opasnost tijelo reagira kao na napad nepoznatog virusa.