Kad je ova priča o tajnom podzemnom svijetu došla u javnost, ljudi onoga doba počeli su se sve više interesuju za Sjeverni pol, Grenland i zemlju Eskima. Svi istraživači koji su plovili put sjevera, poslije prelaska 82. paralele susretali su se sa čudnim fenomenima, to jest, pojavama crvenog sunca, tople klime, ptica, kukaca, životinja … Tako je novinar Karl Hol, koji je pokušao da stigne do sjevernog pola, pisao: ‘Sve je toplije nego što se može očekivati. Nema ni snijega, ni leda. Kopno je puno života: divlje patke, zečevi, vukovi, lisice, medvjedi, pingvini i mnogo drugih vrsta ‘.
Hol je zapisao da je s jednog visokog brda gledao u daljinu i da je zapazio gustu maglu, što je bio znak da je tamo voda. Amerikanac, Ken, koji je otkrio Humboltov ledenjak i koji je istraživao Sjevernu polarnu oblast u razdoblju između 1833. i 1855. godine, pisao je prije stoljeće i pol sljedeće: ‘Neke okolnosti pokazuju da tu postoji otvoreno Sjeverno more i da često ima gustih magli , koje smo vidjeli tijekom zime ‘.

Norveški istraživač Nansen u svom dnevniku je također zapisao da je, prošavši kroz ledene bregove, isplovio na otvoreno more unatoč isčekivanju Sjevernog pola na kopnu. Mada je bio kraj rujna, to more nije bilo zamrznuto.
Nansen je trećeg kolovoza 1894. godine zapisao u dnevniku: ‘Danas smo vidjeli tragove lisica na kopnu. Klima je vrlo blaga, gorovo da je suviše toplo za spavanje. Osjećamo se kao kod kuće ‘.
Ovaj isti istraživač pisao je o fenomenu sunca, ako io obojenom snijegu. Nakon ispitivanja bilo je utvrđeno da crna boja potječe od vulkanskog kamenja a druge boje od biljaka. Poznato je također da je u Sibiru otkriveno mnogo zamrznutih kostiju mamuta, osobito na obalama Lene. Otkrivene su i kosti drugih životinja koje su naseljavale tople krajeve – lavova, hijena, nilskih konja …
Znanstvenici su ova otkrića objašnjavali pretpostavkom da je tu nekada sigurno vladala suptropi i da je izmjenom spolova došlo do promjene klime, odnosno stradanja biljnog i životinjskog svijeta.
Ali, najveći fenomen još nitko nije objasnio, a to je: otkud tamo snijeg? Odakle dolaze ledeni bregovi i na Sjevernom i na Južnom polu? Nema odgovora ni glede sljedećih fenomena:

■ Otvoreno more poslije 83 paralele
■ Slatka voda na površini mora
■ Crvenkasto sunce, pogotovo poslije prelaska 90. paralele
■ Nigdje nema ledene kape kao znaka Sjevernog pola. Klima se mijenja i postaje sve toplije.
■ Čuveno sjeverno svjetlo ‘Aurora borealis’, do sada neobjašnjeno
■ Mnoštvo ptica leti u pravcu sjevera, ai mnoge životinje kreću se kopnom u sjeverne predjele.
■ Usput se vide nanosi drveća i bilja i nalaze se ostaci mamuta i drugih životinja
■ Sjeverni ni Južni pol još nitko nije stvarno preletio avionom, jer već pri preletu 75. paralele kompas prestaje raditi, a strojevi otkazuju rad

Međutim, dogodilo se čudo kada je američki admiral Richard Berd 19. veljače 1947. pošao preletjeti Sjeverni pol. Kada se približio već poznatoj magnetskoj granici u pravcu polarnog mora, počeli su luduju svi instrumenti. Također je i veza sa bazom bila prekinuta.
Tada je admiral preletio brdski masiv koji nikada do tada nije vidio. Zatim je izronila dolina po kojoj se – vidio je – kretala neka životinja. On je uzeo dalekozor i vidio da je to – mamut !?
U čudnom svijetu admiral Berd je letio dalje sa čudnim osjećajem da ga nešto vuče letjeti i prolazi kroz neki otvor u unutrašnjost Zemlje. Naravno, instrumenti u avionu nisu radili. Osjećao je kao da ga netko prati i prizemljuje. Onda se uključio radio, sam od sebe, i začuo se glas koji je na ne baš dobrom engleskom jeziku rekao: ‘Dobro došli u našu oblast. Vi ćete točno za sedam minuta da aterira. Opustite se, vi ste u dobrim rukama ‘.
U svom dnevniku admiral Berd je sve ovo opisao riječima: ‘Zrakoplov je bio pod tuđom kontrolom i kretao se sam od sebe. Počeli smo sa spuštanjem. Zrakoplov je lagano zadrhtao i utonuo u tle kao da se nalazi u nekom nevidljivom zraku. Skoro lebdimo i kada smo tle stvarno dodirnuli, bio je to lagani udar.
U tom trenutku približava se nekoliko ljudi našem avionu. Oni su visoki i plavokosi. U daljini se vidi svjetleći grad, koji pulsira u svim duginim bojama. Jedan glas zove me, po imenu i naređuje mi otvoriti vrata zrakoplova. Ja slijedim tu zapovijed.
Od ovog momenta prestajem da vodim dnevnik izravno. Kasnije svih unosim iz svog sjećanja. Sve liči na nešto čudnovato i nevjerojatno. Moj radio telegrafist i ja izlazimo iz aviona. Dočekuju nas vrlo prijateljski i prevoze nas malim transportnim uređajem – nekom vrstom platforme bez kotača. Velikom brzinom krećemo se prama gradu koji blješti. Kako se približavamo, grad nam izgleda kao da je načinjen od neke kristalne mase.
Uskoro stojimo pred zgradom čija mi je arhitektura potpuno nepoznata. Sve kao da je iz znanstveno fantastičnih filmova. U toj zgradi su nam dali toplo piće koje izvrsno prija. Zatim dolaze po mene i vode me. Penjemo se liftom, a potom idemo hodnicima osvijetljenim roze svjetlom. Svjetlost dolazi iz samih zidova. Stiženo do jednih vrata koja se automatski otvaraju. Čujem glas koji mi govori: ‘Ne bojte se, admirale, vi idete u audijenciju kod našeg Majstora …’
Admiralu Berdu je nakon razgovora objašnjeno kako da se vrati u svoj svijet, gdje je ubrzo i došao sa ovim nevjerojatnim doživljajem.