Ulaz paralelnih svjetova … Po najnovijim statističkim podacima na Zemlji svake godine bez traga nestane oko dva milijuna ljudi. Mnogi od ovih nestanaka imaju razumljivo objašnjenje: ubojstva, nesretni slučajevi, elementarne nepogode, namjerno zametanje tragova kada ljudi nestaju po vlastitoj žeji. Ali, izvjestan broj slučajeva nestanaka ne uklapa se u uobičajene standarde. Čudan događaj u blizini Sankt Peterburga svakako ne pripada grupi standardnih nestanaka. To se dogodilo 1993. godine i evo što o tome kažu očevici i sudionici.

Sa dvojicom prijatelja koji su zajedno s njim radili u jednom konstruktorskom birou, Aleksej Ivanovič Volžanin krenuo je na uobičajeno ribarenje. Bio je petak kada su sjeli u stari ‘moskvič’ i krenuli na put. Putovanje na Karelske prevlake traje nekoliko sati, a tamo ih čeka pravi raj za ribolovce. Bezbroj prelijepih bistrih jezera poznatih pod imenom ‘vuoksi’, nedirnuta priroda, izvanredna mjesta gdje riba, kako to kažu ribolovci ‘dobro grize’. Drugovi su ta mjesta već davno otkrili, a raspored putovanja bio je do detalja razrađen. Polazak u večernjim satima, noćivanje pored vatre, ribarenje u praskozorje, svečani ručak i polazak kući. Ostaje im još subotnju večer i cijeli tjedan koju će posvetiti ženama i djeci. Ali, ovoga puta, sve je krenulo naopako. Prijatelji su se već približavali svom cilju, kada je iznenada počela nepogoda. Grmjelo je na sve strane, gromovi su udarali u drveće pored puta, a jedan iu neposrednoj blizini vozila s nesretnim putnicima.
Sjedeći za volanom Volžanin je od silnog bljeska na trenutak oslijepio. Taj trenutak bio je koban za drugove. Auto je sletio s ceste i desnim stražnjim vratima udario u gromadne stari bor. Istina, sam vozač Aleksej Ivanovič, kasnije je tvrdio da nije sletio s ceste zbog munje, već zbog toga što mu je ispred haube vozila ‘izniklo’ nekakvo čudovište s vatrenim očima. Ali, pošto to tajanstveno čudovište nitko od njegovih drugova nije vidio, on je jednostavno prešutio njegovo postojanje.
Nakon udesa, Volžanin i Sigaljev, koji su sjedili naprijed, samo su se malo ugruvala i uplašili. Međutim, inženjer Semjen Jakovljevič Eljbman, koji jesedeo na zadnjem sjedištu, prošao je mnogo gore: razbijeno staklo prozora napravilo mu je duboku posjekotinu na čelu. Osim toga, sudeći po ponašanju, doživio je i potres mozga. Prilikom iznošenja iz vozila, nije mogao stabilno stajati na nogama, već se čudno teturao. Nesretni putnici bili su na grdnim mukama, takoreći bespomoćni. Od najbliže zdravstvene stanice bili su udaljeni nekoliko desetaka kilometara. Sa ranjenim drugom, pješice tu razdaljinu bilo je nemoguće svladati. A u blizini, na nesreću, nije bilo nijednog drugog vozila. Ispalo je dobro što je Sigaljev u blizini primijetio svjetlost na prozoru male kolibe. Ostavivši auto, drugovi su ponijeli ranjenog druga prema kolibici, koja se nalazila iznad potočića. S mukom su se pentrali skliskim stubištem i nekako su stignu do ulaza u kolibu. Pokucali su i vrata im je otvorila stara žena. Učinilo im se da su ušli u bajku, a ova starija žena ime je izgledala kao ‘baba Jaga’. Ne progovorivši ni riječi starica je pokisle i nesretne ribolovce pustila da uđu.
Volžanin je kasnije pričao: ‘Kada se sada prisjetim tog događaja, sve mi izgleda nestvarno i besmisleno. Odakle se pojavila tamo kuća, koju nikada prije toga nismo vidjeli, mada to mjesto poznajemo ‘kao svoj džep’? Ali, tada smo bili prosto omađijani i ništa nas nije iznenađivalo. Kućica na kokošjim nogama? U pravom trenutku! Svaća na stolu u starinskom Ćirak? Možda je struja nestala zbog nepogode! Čudna gazdarica koja ni riječi nije progovorila. Možda je bila gluhonijema ‘?
Baka je nesretne ribolovce nahranila toplom juhom, Eljbmanu isprala ranu nekakvom tekućinom a na čelo stavila obloge. Umorni, polegli su i čvrsto zaspali. A kada su se ujutro probudili našli su se pod vedrim nebom! Nestala je gostoljubiva kućica, a umjesto nje, stajali su polurazrušeni zidovi od grubo složenih granitnih oblutaka. Što se dalje dogodilo? Aleksej Ivanovič govori: ‘Pažljivo smo istražili te razvaline, bez prozora i vrata i utvrdili da tu nema nikakvih znakova života. Po svemu sudeći, bila je to stara vodenica, preostala još iz vremena finskog rata, kada je naša armija otjerala Fince sa Karelske prevlake, a zatim tu teritoriju pripojila SSSR-u. U tim predjelima dosta je takvih ruševina i ničega čudnog tu nema. Ali, gdje je nestala kolibica u kojoj smo prenoćili? Nisu nas valjda onako pospane i umorne prenel na neko drugo mjesto? Ali, tamo nema nikakvih kuća. Kasnije smo utvrdili da tamo nitko ne živi. Tog jutra bili smo svjedoci još jednog čuda. Naime, od rane na čelu Semana ostala je samo jedva vidljiva krasta, koja je ubrzo nestala ‘.

Drugari – ribolovci tvrde da je cijela ta priča, od početka do kraja, istinita. Pri tome, pozivaju se na lokalnu ekipu koja im je pomogla u slepovanje auta. A mještani tvrde da se 1982. godine nešto slično dogodilo sa još jednim čovjekom koji je na tom mjestu doživio noćnu havariju. On je pričao da je također, čekajući pomoć, prenoćio kod nekakve vještice u vodenici.

& Nbsp;