Svi tražimo idealnog partnera s kojim ćemo živjeti “happily ever after”, čak i kada to ne pokazujemo i kad se vodimo parolom “Ostaću slobodan, neću se vezati, važno je samo dobro se zezati”.

Duboko u sebi, nekada i podsvjesno čuvamo ideju o rajskoj simbiozi s voljenim bićem. Odkud nama to?

Ako smo kao bebe imali sreće da sa majkom osjetimo blaženstvo bliskosti, mali raj, u kome je ta “velika” žena zadovoljavala sve naše potrebe, “kud mi okom, tu ona skokom”, u nama je ostala svijest o postojanju takvog blagostanja, i mi ćemo ga cijelog života tražiti.

Međutim, nisu sve bebe imale takav početak života. Ako nisu imale majke kraj sebe, ili su majke bile spriječene iz bilo kojeg, zdravstvenog, mentalnog ili psihičkog razloga, da na njihove potrebe odgovore, takvi, u sadašnjosti, mladi ljudi neće ni imati ideju o postojanju raja, o simbiozi koja ih u tu sigurnost može odvesti.

Sigurnost, osjećaj bliskosti, zadovoljstva i ljubavi koje smo kao bebe doživjeli, daje nam mogućnost da takvu povezanost doživimo i kao odrasli ljudi.

Pitanje je samo da li je nama baš takva simbioza potrebna, da li ćemo, ako je pronađemo, s njom biti zadovoljni, i da li je uvijek moguće ostvariti takav osjećaj u svakom trenutku našeg života?

Najprije, kod traženja simbioze uvijek se javlja trokut: potreba – strah – dilema. Imamo veliku potrebu da se s nekim spojimo, sjedinimo, osjetimo bliskost, da netko zadovoljava sve naše potrebe, da postanemo jedno. Tu se javlja strah!

Ako postanemo jedno, ako više nisam “ja” i postajem “mi”, gubim svoju individualnost, gušim se! Strah od gušenja je presudan! Dilema je velika: kako da ostanem u takvoj vezi, a da ne budem ugušen ?!

Drugi strah koji se u ovakvim vezama javlja je strah od ostavljanja! Tada kreću manipulacije i pitanja: “Kako zadržati osobu od koje sam ovisan?”, “Kako učiniti da me ona nikada ne ostavi?”.

Javlja se osjećaj da se mora imati potpuna kontrola na odnosom, jer ako je nemamo, u opasnosti smo da izgubimo taj raj, a nismo sposobni živimo sami.

E, tu dolazi do izražaja naša kreativnost i različiti načini kojima se služimo da izađemo na kraj sa strahom od gušenja, strahom od ostavljanja i potrebom da budemo u vezi!

Neki svoje veze održavaju na površnom nivou. Uvijek su u vezi s nekim, au vezama se ne otvaraju u potpunosti, glume bliskost, da bi im partner zadovoljavao njihove potrebe, plaše se potpune bliskosti, da ne bi bili ugušeni, ali se plaše i ostavljanja. Zato imaju rezerve!

Na “stend baju” drže po dvije-tri osobe, koje zavode, ali s njima ne ulaze u pravi kontakt. U slučaju da se prva veza završi, brzo se prebacuju na jednu od rezervi, jer nemaju sposobnost da budu sami! To su zavodnici! Oni lako zainteresiraju druge za sebe, jer udovoljavaju narcističkim potrebama druge osobe.

Postoji i druga varijanta izbjegavanja u kome ne postoji veza s pravim osobama, već osoba preko pisama, slika održava zamišljeni odnos. Zamišlja da je u odnosu koji realno nema. Ne ulazeći u stvarni odnos, oni rješavaju svoju borbu sa strahom od vezivanja.

Problem je što svaka ovakva trgovina ima dvostruku cijenu po osobu koja se njom bavi. Tako, na primjer, onaj koji je izabrao izbjegavanje kao obranu od straha teži ka šizoidnoj organizaciji ličnosti.

Neki svoje voljene grčevito drže pod kontrolom. Trude se da ih na razne načine učine ovisnim od sebe, jer “onaj koji juri taj ne ostavlja”. Koriste moć da bi druge zadržale oko sebe. Stvaraju satelite. Ovo je tipično za ljude koji imaju narcistički poremećaj ličnosti.

Na početku veze oni će činiti sve najljepše partneru, ugađaće njegovim prirodnim narcisoidnim potrebama, učinit će da se ovaj osjeća kao da je u bajci, kao da mu se san ostvaruje. Međutim, savršenstvo će trajati dok onaj drugi ne postane pokoran i ovisan, jer se od njega u braku očekuje da sve što je dobio tako lijepo i vrati.

“Vidiš što ti ja sada radim, e to isto ćeš ti meni, kad budemo u braku, a ja tebi više ne moram”, njihova je parola. Uglavnom za partnere biraju osobe koje već imaju neki kompleks, na temelju kojega će ga lakše i vezati za sebe i učiniti ovisnim. Tako oni rješavaju svoj strah od ostavljanja.

Treći slučaj, tipa “malo jesmo, malo nismo zajedno”, ili “idi mi, dođi mi”, biraju osobe koje mijenjaju ljubav za dramu i osjećaj kontrole. Kada je lijepo u vezi, one se vole, kada im malo nije lijepo, nisu im sve potrebe zadovoljene, oni mrze svoje partnere i raskidaju veze, da bi se opet istim osobama vratili.

Osjećaj kontrole imaju i dok raskidaju vezu i kada se njoj vraćaju. Imaju rascjep u vremenu, nemaju toleranciju na ambivalenciju, već biraju na smjenu da li vole ili mrze istu osobu. Kod njih prevladava na smjenu strah od vezivanja i strah od ostavljanja.

Sve ove tri varijante su u suštini iste fore izbjegavanja ljubavi. Njima kršimo osnovna pravila u životu, jer se život ne može kontrolirati. Nijedna od spomenutih varijanti ne vodi zdravoj trajnoj vezi i nije ljubav.

Kako se voli? Da li je ljubav sposobnost ili osobina? Da li o ljubavi može nešto i da se nauči? Jesmo li rođeni s tim? Što je to sposobnost za ljubav? Kako se ona gradi? Je li dovoljno naći dobru osobu ili smo i mi odgovorni u odnosima?