Kad ljudi koji su nam bliski imaju problema, mnogi od nas vjeruju kako moramo zbog toga jako brinuti, biti uznemireni i pokušati riješiti te probleme. Ako se dogodi da nas ti problemi ne pogode onoliko koliko smo mislili da bi trebalo, ili ako se ne angažiramo maksimalno oko rješenja istih – muči nas intenzivan osjećaj krivnje. Često se događa da nekome pomažemo iz sve snage, trudimo se učiniti sve najbolje, ali kao rezultat toga imamo samo gubitak u nepoznatom pravcu svoje snage i energije. U najboljem slučaju – zahvalnost onoga kome smo pritekli u pomoć, nadajući se dobrim rezultatima, a posljedice toga ne vidimo. Prvo se upitajte treba li osobi doista pomoć. Naime, neki ljudi su usvojili takav životni stil da svaki svoj problem pokušavaju prebaciti na nekoga drugog. I nepogrešivo otkriju osobe kojima je teško reći ne i koje se zbog toga osjećaju krivima. Ocijenite, dakle, da li osoba to što traži od vas zaista ne može učiniti sama, ili joj je, naprosto, bolje da to umjesto nje – učinite vi. Kada govorimo drugima nešto kao “sve će biti u redu”, kad donosimo za druge odluke, dajemo savjete, to govorimo iz uloge boga. I bliske ljude lišavamo mogućnosti da osjete sebe, svoju snagu, svoje potrebe. Ako se počnemo miješati, preuzimamo određenu ulogu za koju nas nitko nije ovlastio, i zaista lišavamo čovjeka “njegove putanje”.