Želja za uspjehom u različitim područjima života dio je svakog pojedinca. U nekim slučajevima, ljudi, kako bi izbjegli anksioznost, uslijed nemogućnosti da se izbore s vlastitom frustracijom, obezvređuju mnoge svoje osobne želje. Ovo djeluje kao dobra taktika. Nekom unutarnjom emotivnom računicom čovjek tada iskalkulise da devaluiranje intenziteta vlastite želje manje košta, nego da se potrudi da do tog osobnog uspjeha dođe i na tom putu, taman posla, omane.

Zapravo, kao da u nama postoji jedan zabrinuti, uplašeni i nesigurni dio nas, koji s takvim svojim osobinama procjenjuje da se ne isplati raditi na sebi i dostizati uspjehe. Njegova poruka je – budi tu gdje jesi, biće ti teško, ali mnogo manje teško nego da se usudiš pa omaneš. On svoje ideje potkrepljuje brojnim “činjenicama” koje izvlači, selektivno, iz osobnog negativnog iskustva i iskustva drugih ljudi.

Tako čovjek stagnira, zadovoljavajući se utješnim nagradama. Međutim, kako svaka stagnacija ima svoju cijenu i umanjivanje ambicija i vlastitih sposobnosti može voditi do javljanja zavisti u odnosu na one koji istu taktiku nisu koristili. Zavist se javlja u odnosu na one koji sebe i svoje želje nisu devaluirali i postigli uspjeh.

Da li je riječ o univerzalnoj ljudskoj prirodi ili je naše društvo po tome specifično?

Ne tako davno Duško Radović je rekao: “Nitko vam ne zavidi na sposobnostima, nego na uspjesima. Dok radite, smatraju vas ludim, a kada nešto postignete sretnim “. Uspjeh se ponekad teško prašta, omalovažava, degradira, pod različitim parolama.

Unutarnje nezadovoljstvo sobom vodi do brojnih negativnih kritika. Zaista, lakše je baviti se tuđim, no svojim životom.

Odakle izvire potreba da se stalno zaviruje u tuđe dvorište i da “komšiji crkne krava”?

Poznato je da se “uspjeh teško prašta”, naročito u sredinama u kojima je uspjeh rjeđi. Uspješni se ističu, izloženi su pogledima i pozitivnim komentarima, ali neizostavno i onim negativnim.

Kada promatramo tuđ uspjeh, bez vjere da ga i sami možemo postići, može se javiti zavist usmjerena na degradaciju tog drugog. Ovdje i leži jedan od razloga zašto se mnogi ljudi plaše uspjeha. Ponekad djeluje da je lakše zavidjeti nego biti predmet zavisti.

Ako se ne ističemo i negdje “ne strci” sigurniji smo i od zavisti zaštićeniji. Sredina nas bolje prihvaća i tada živimo u “zoni sigurnosti”. Ovu taktiku možemo naučiti još u ranom djetinjstvu i potkrepljivati ​​je brojnim drugim iskustvima.

Međutim, ne treba zaboraviti da mnogi imaju stav i ponašanje koje okida zavist, “Mangupiranje”, “šepurenje”, prepotentno ponašanje sa stalnim naglašavanjem vlastitih uspjeha i vrijednosti, a uz svjesno potcjenjivanje drugih. Tako čovjek postaje nedostupan za komunikaciju, izaziva zavist i jača strah od nje.

Ovdje dolazimo do pitanja – na čemu se gradi naš ili tuđi uspjeh, pa zatim i do odgovora – zašto reagiramo na određen način u odnosu na tuđ uspjeh.

Ukoliko pod utjecajem različitih strahova sami obezvrijedi vlastite želje i ambicije, možemo imati tendenciju da isto radimo s tuđim. Dakle, ukoliko se odreknemo svojih potreba za uspjehom u određenom području, realno je očekivati ​​da će se razviti zavist prema onima koji to nisu učinili, koji nisu odustali od uspjeha.

Obezvređivanje vlastitih želja vodi do zavisti, a zavist do obezvređivanja drugih osoba. Oni koju su obezvredili želju za psihološkim rastom, umeju da pribjegnu različitim reakcijama, među kojima je kao po pravilu zavist pod parolom: “Ako drugi napreduje i dostiže uspjeh, a ja stagniram, postajem sve manji i bezvredniji”. Zato je mehanizam umanjenja tuđe vrijednosti na snazi ​​u pokušaju da se “spuštanjem” drugih poveća vlastita slika o sebi i stvori iluzija da se čovjek u stvari razvija.

Ima li razlike među spolovima, kad je riječ o ovoj temi?

Ovakav način mišljenja prisutan je u svakodnevnom životu kod muškaraca i žena različitih godina. No, teme oko kojih se rađa zavist i omalovažavanje razlikuju se od ličnosti do ličnosti.

Brojne primjere možemo naći svuda oko nas. Nerijetko se događa da osoba zbog niske tolerancije na frustraciju neizvjesnosti i napora, a ne potpuno svjesne osobne odluke, odustati od školovanja, završetka fakulteta i profesionalnog razvoja, koji bi odgovarao njenim sposobnostima.

Žene znaju, primjera radi, to racionalizirati nedostatkom vremena zbog djece ili “obaveza oko kuće”. Tada možemo očekivati ​​da se uslijed potisnute želje za profesionalnim rastom rađa zavist u odnosu na one koji tu svoju želju nisu umanjili i teže je ispune. Već tu možemo naići na rečenice poput “Samo na karijeru misli”, “To što radi i nije tako teško, bezvrijedno je”, “Da sam htjela i sama sâm mogla tako i bila bih mnogo bolja u tome”.

Zašto više zavidimo poslovno uspješnim i bogatim osobama nego zdravim, sretnim i emotivno ispunjenim? Da li to govori o sustavu vrijednosti u kom je materijalno na vrhu ljestvice?

Najglasnije se u životu, a posebno u medijima, zavist vezuje za moć, novac, ljepotu i slavu. Ali podjednako, samo tiše i suptilnije je prisutna i zavist na unutarnji mir, kreativnost, sreću.

Smirenost, usklađenost, dobrota, sve su to osobine u odnosu na koje drugi mogu osjećati zavist. Takva vrsta zavisti ogleda se kroz brojne negativne komentare u odnosu na te osobine. Od toga da se devalvirati kao nevažne do neprimećivanja i okretanja u suprotno.

Odgovor na pitanje zašto netko naglašava moć, novac i slavu kao bitnije, u odnosu na emotivno zadovoljstvo i ispunjenost, zapravo leži u pitanju osobnih i društvenih vrijednosti i vrednovanja. Ukoliko društvo i / ili individua u ljestvici ljudskih vrijednosti ove osobine stavlja kao primarne i visoko ih vrednuje, daljnjom logikom, težit će primarno njih ispuniti i svoju osobnu vrijednost formira u odnosu na te osobine.