Da li treba? Kome? Pod kojim okolnostima? Da li treba oprostiti i bez traženja oproštaja ili čekati da se taj neko izvini? Ne bi bez razloga kršćanska religija inzistirala na oproštaju da on nema jak psihološki učinak na onoga tko prašta. To ne znači opravdanje za neki postupak niti razumijevanje one druge strane, koji su bili razlozi, povod, da li smo i sami inicirali da se dogodi to nešto, postupak ili verbalna uvreda koji su nas pogodili i očekuje se da oprostimo? Zapravo ništa od navedenog nije bitno.Čak ne mora ni biti klasičan način oproštaja, niti verbalan, pa ni na koji način ako bismo time dali legitimitet tom nekom postupku, izjavi i time dali povod da se isto ponovi jer mi lako praštamo. Ne, potrebno je oprostiti jer se tada ta tema skida s dnevnog reda. Više vam nije bitno što vam je tko rekao, uradio, osim u nekim izuzetno teškim i tragičnim slučajevima kada postupak zahtijeva da se umiješaju i organi pravosuđa.Čak i tada treba njima prepustiti da se obračunaju sa zlom. Gorčina koja se osjeća zbog onoga što bi trebalo oprostiti je mnogo jače i pogubnije osjećanje nego oproštaj za nešto što se nikako ne može i ne treba oprostiti ili se ne uklapa u naš sustav vrijednosti. Možda treba pokušati s ignoriranjem vlastitih osjećaja gnjeva i time minimizirati riječi ili postupak. Riječi mogu biti jednako pogubne i vrlo smišljena streljivo uperena protiv nas. Ali da mi nismo bili cilj, on ne bi bio pogođen. Treba preuzeti kompletnu odgovornost za to nešto što se dogodilo jer da posjedujemo jake obrambene mehanizma, to ne bi doprlo do nas i mi to ne bismo ni primijetili a ponajamanje zbog toga patili.

Često je najteže oprostiti nešto što se tiče osjećaja, nego ega i ponosa. Iznevjerena očekivanja u ljubavi, lažna neispunjena obećanja? Opet je greška do nas. Zašto smo se zanijeli i imali očekivanja, zašto smo vjerovali da će se obećanja ispuniti? Netko će reći “Zato što je to normalno”. Ne nego zato što je to ugodno i najlakše, ušuškati se u svoje snova, slušati lijepe priče i vjerovati u njih. A postupci govore. Dovoljan je samo jedan pogrešan potez i možemo znati koga imamo pred sobom. Postoje situacije u kojima je pogreška ne nedopustiva nego izuzetno jasan pokazatelj s kim imamo posla. Ako nastavimo takvoj osobi dajemo šansu, ona će ponavljati pogreške, možda se reda radi ispričavati a možda čak ni to. Jer nas smatra glupima ili nedovoljno bitnim da bi se nama uopće bavili, osim kada treba da nas ozljede. Čak iako se radi o tuđim kompleksima, o tuđim pogreškama, postupcima, mi smo dio te koreografije u koju smo dobrovoljno, iz naivnosti ili iz osobnog komfora da se ne bismo zamjerali, ušli i postali dio iste prijevare. Pogreška je opet do nas. Kako oprostiti? Izmaći se. Nekada je kraj nekog odnosa dovoljan nagovještaj da smo svjesni koga imamo pred sobom da je to istovremeno i oproštaj za sve što se dogodilo ali neće biti više prilike za ubuduće.

Jer mi praštajući drugima, praštamo sebi, svoju vlastitu naivnost, glupost, slabost jer najlakše je vjerovati lijepim riječima. Uvijek je greška do nas. Zašto nismo na vrijeme primijetili signale, zašto nismo na vrijeme shvatili o čemu ili o kome se radi, zašto nismo na vrijeme zaustavili tijek loših energija, zašto se nismo izmakli? Iz nekih naših razloga. Ako ništa drugo manipulirali smo s vlastitim egom, osjećajima, nadajući se da neće biti povrijeđeni, a znali smo, jer intuicija nikada ne vara, da će se to dogoditi. Nije kriv onaj koji zamahne da nas udari nego mi koji se nismo izmakli. Zato treba oprostiti. Pa taj netko je samo tražio žrtvu. Da nismo mi, bio bi netko drugi. Zlo samo po sebi hara kao tajfun i briše sve, mudar čovjek se skloni. Da li se raspravljate sa zlim silama, olujama? Gledate da ih izbjegnete. A ako su oličeni u nekoj osobi, onda koristite staru dobru izreku “Oprosti mu bože, ne zna što čini”. I moguće i da ne zna, možda naslućuje ali sigurno ne može biti u našoj koži. A naše je da je sačuvamo. Opraštanjem minimizirati značaj zla. Vraća se pošiljatelju.