To i nije nikakvo čudo, jer, kako objasniti njihov sadržaj što se odnosi na broj godina koje se pripisuju vladavini prepotopskih sumerskih kraljeva. U njima doslovno stoji:
‘Kada je kraljevska čast sišla s nebesa, Eridu je postao sjedište kraljevstva. U Eridu je Aliulim vladao 28.000 godina kao kralj. Alalgar je vladao 36.000 godina – dva su kralja vladala 64.000 godina. Eridu je bio napušten i njegovo je kraljevstvo bilo prenijeto u Badtibiru.
U Badtibiru, Enmenluanna je vladao 43.200 godina. Emengalanna je vladao 28.000 godina; Dumuzi, pastir, je vladao 36.000 godina – tri su kralja vladala 108.000 godina. Badtibira je bila napuštena i njezino je kraljevstvo prešlo u Larak.
U Laraku je Ensipazianna vladao 28.800 godina – jedan je kralj vladao 28.800 godina. Larak je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Sippar.
U Sipparu je Enmeduranna vladao 21.000 godina kao kralj. Sippar je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u suruppak. U surruppaku je Ubar-Tutu vladao 18.600 godina kao kralj … Svega skupa, u pet gradova, osam kraljeva je vladalo 241.200 godina. I onda je Potop bio na Zemlji … ‘

Tada nastupi opći potop, zapisao je 1949. godine K. V, Keram u svom romanu o arheologiji ‘Bogovi, grobovi i učenjaci’. Dogodi se novo stvaranje ljudskog roda od plemena Ut-napistia. I kraljeve, što se sada spominju, kasniji babilonski učenjaci, koji oko 2100. godine prije naše ere pišu svoje hronike, broje kao apsolutno povijesne ličnosti. Budući da se u redovima tih vladara nalazi više njih, koji u legendi, nastaloj u isto vrijeme, žive kao bogovi i polubogovi, i budući da se o prvoj dinastiji nakon potopa jos tvrdi da njezina 23 kralja zajedno vladahu 24.510 godina, tri mjeseca i tri i pol dana, nije čudno, što zapadni istrazivači nisu ispočetka vjerovali ‘Kraljevskim listama’.
Nije čudo naročito stoga, jer se do današnjih dana arheolozima nije posrećilo da imaju i jedno kraljevsko ime prije osme dinastije poslije potopa. Ali, kada je Leonard Woolley, engleski arheolog-amater, vlastitim očima vidio kako neprestano izlaze na vidjelo stari slojevi najstarije kulture, on je počeo sve više vjerovati zapisima svećenika Berososa.
U brežuljiku El Obeid kod Ura, u Kaldeji, Woolley je otkrio hram boginje majke Nin-kursag, što sa stupovima, terasom, prednjom dvoranom, obilnim mozaicima, skulpturama lavova i jelena, bijaše najstarija građevina na svijetu. U tom hramu Woolley nađe i jedno zlatno zrnce. Na njemu je jasno pisalo A-ani-pada!
Međutim, nekoliko dana kasnije, engleski istraživač pronađe i jednu ploču od vapnenca na kojoj je klinastim pismom pisalo da je zgradu posvetio ‘A-ani-pada, kralj Ura, sin Mes-ani-pada, kralja Ura’.
Ovo otkriće svojevremeno je izazvalo pravu senzaciju. Jer, ime Mes-ani-pada se navodilo iu ‘Kraljevskim listama’ za koje se dugo vjerovalo da su proizvod maštovitog babilonskog svećenika Berososa.
Sada, nakon otkrića Leonarda Vulija, moralo se povjerovati da su ‘Kraljevske liste’ istinite, a kraljevi koji se u njima spominju – povijesne ličnosti!
Jesu li to samo puka želja i prazne riječi, što se tako često pojavljuju u rukopisima i mitologijama drevnih naroda? Ili su, možda, prastari alkemičari-gerontolozi doista mogli izuzetnim ličnostima svog naroda podariti vječnu mladost i život dug nekoliko tisuća godina?
U čuvenom ‘Epu o Gilgamešu’, za koji mnogi današnji znanstvenici tvrde da opisuje povijesne događaje, nalazi se i ovaj stih u kome Ut-napisti savjetuje Gilgameša kako otkriti tajnu besmrtnosti:

‘Otkrit ću ti, Gilgamešu, jedinu tajnu stvar, a to što ću ti reći jeste tajna bogova. Postoji biljka, koja raste ispod vode i ona ima bodlje poput trna ili ruže. Ona će raniti tvoje ruke, ali ako ti uspije uzeti je, onda će tvoje ruke držati ono, što čovjeku vraća vječitu mladost! … ‘

U jednom drugom rukopisu ‘Rasprava o eliksiru prečišćenom u devet kazana’ pronađenom u jednoj kineskoj pećini, a čiji autor je vjerojatno Žuti car (oko 26. stoljeća prije naše ere), kaže se da je ‘cinober’ – živin sulfid bio korišten u transmutaciji iu pripremanju ‘zlatnog napitka’, to jest – Eliksira mladosti!
Pored fascinantnih sumerslkih ‘Kraljevskih lista’ i Stari zavjet bilježi sjećanja na nevjerojatno dugovječne ljude. U ‘Knjizi postanka’ kaže se da je Adam u 130. godini dobio sina Seta, a da je doživio 930 godina. Njegov sin Set živio je 912 godina, au 105. godini dobio je sina Enosa, koji je živio 905 godina. U devedesetoj godini Eonos je dobio sina Kenana, koji je umro u 910. godini života. Ali, i Kenan je za sobom ostavio sina. Dobio ga je u sedamdesetoj godini života i nazvao ga Mahalel. Ni Mahalel nije imao kratak ivotni vijek. U 65. godini rodio mu se sin Jered, a on je živio 895 godina. Jered je svog sina Henoka dobio u 162. godini, a umro je u 962. godini života …
I tako se popis dugovječnih biblijskih otaca nastavlja preko Henoka, koji je doživio 365 godina, njegovog sina Metuzalema što je živio 962 godine. sve do Noe koji je umro u dobi od 950 godina.
Naravno, teško je povjerovati starim zapisima, ali je sigurno da su naši prastari preci, kao konačno i mi danas, dosta vremena, vještine i energije potrošili u traganju za odgovorom da li čovjek doista može postati besmrtan.