Gledaju u vodu. Vraćaju u život. Gledaju za mrtve. Skidaju čini. Vlasi su nadaleko čuveni po vračanju i bizarnim običajima poput crne svadbe i otkopavanju mrtvaca. Danas njihova sela su polunapuštena, a zbog siromaštva mnogi su postali gastarbajteri. Vlaški jezik se sve manje govori, a običaji zastarijevaju, Ipak, iza kulisa moderne civilizacije ponegdje i dalje živi duboko ukorijenjeno osjećanje da “ima nešto” u vlaškoj magiji.

Rudna glava je razuđeno naselje na obronku Homoljskih planina, kod Majdanpeka, s nekoliko kavana i jednim restoranom, nimalo nalik selima koja se zamišljaju kada se spomene vlaška magija: izoliranim, daleko od puteva, u planinama, sela u kojima se govori samo vlaški, a vlasi još žive sa svojim vjerovanjima – u kojima se osjeća nešto u zraku čim se u njih uđe.

U Rudnoj glavi postoji čak i nevladina organizacija koja se bavi očuvanjem vlaške tradicije. Vode ga žene koje putuju po folklornim manifestacijama. Okupljaju se da se malo druže, ali i zato što drže do svojeg nasljeđa. Vezu, pjevaju vlaške narodne pjesme i putuju. “U posljednje vrijeme čitava sela više ne govore vlaški, običaji nestaju, djeca više ništa ne znaju o svom porijeklu”, kaže jedna od njih.

U oronuloj kućici pored autobusne stanice vedra, živahna ženica pokazivala je artefakte vlaške tradicije, višnjevaču, šljivu, paćinte, slane uštipke punjene sirom – jedinu poslasticu koju su nekada mogli priuštiti stočari u istočnoj Srbiji. Žito je za Vlahe moćan talisman, to je način da se propisno dočeka gost i osigurati mu se blagostanje i zdravlje.

U Rudnoj glavi čeka se red kod vračare. Klijentela je došla iz Beograda, Negotina, ali i iz inozemstva. Za “čekaonicu” služi klupa ispod oraha u dvorištu. Vidno uzrujana žena priča kako su sela oko Negotina opustjela i da svi imaju nekog u inozemstvu. Tvrdi da postoji “razvijeni kriminal” obijanja gastarbajterskih kuća. Dvaput su im obili kuće dok nisu bili tu.

Ispostavilo se da je dobar poznavalac vračara u cijeloj regiji, preporučila je nekoliko. Do njih je teško doći poslije zločina u Jabukovcu iz 2007. godine, kada je ubojica devetero ljudi optužio vlašku “crnu magiju” za svoj zločin.

Vračara iz Ore Glave je među svojim tarot-kartama i ikonama izgledala kao i mnoge druge starije Vlajne: pogurena, u godinama koje je teško procijeniti zbog teškog života, ali žilava i živahna, sa slikovitom suknjom i košuljom, zavijena šarenom maramom. Bila je okružena svojim komsiki i bezbrižno su čavrljale o sudbini žene zbog čije se ogromne nesreće formirao red u “čekaonici”.

Preporuka iz dvorišta je vodila dalje.

Bajanje, ne proricanje

Kod Marice u selu Laznica u prosjeku se čekalo po šest sati. Nije bilo zakazivanja, već je svakom preko telefona ljubazno govorila da slobodno dođe.

Marica gleda u vodu. Na red kod nje čekala je i nervozna, sitna žena naoružana brojanicama i križevima. Nije rekla što je njena muka, ali je bila opčinjena ovom vračarom. Pričala je kako je Marica nekada jednom tjedno dolazila u Beograd i da su je ljudi čekali satima. Ona kod nje dolazi treći put. Rekviziti potrebni za vračanje su tri majice, litru vode iz kućne česme, litar pitke vode i tegla meda. Iz Maričine kuće izašla je žena, zahvaljivala se dugo i pokorno i mrmljala: “Kako samo pogađa”.

Velika kuća u susjednom dvorištu također je Maričin. Iako je zaradila svojim poslom, Marica je primala klijente u neuglednom kućerku sa kojeg je opadao žbuka, sa zaraslom vrtom. Bila je profesionalac i znala je kakav je ambijent prikladniji za vračanje. Primala je u maloj sobi koja je izgledala kao skladište.

Iako je bio vrlo topao dan, bila je uključena peć, a Marica je nosila vuneni prsluk. Prećutala je što gosti nemaju potrebnu “opremu” za vračanje. Ubacivala je kamenčiće tamjana u teglu s vodom i nešto mrmljala na vlaškom, naizgled flegmatična. Dala je tek nekoliko opreznih konstatacija, lakonski griješeći, a gosti su kasnije shvatili da su zapravo sve sami rekli, a ona njima samo nekoliko mlakih pretpostavki o njihovim životima, fiksirajući mušterije plavim, vodnjikavim, “urokljivim” očima. Nešto joj je bilo sumnjivo.

Usred seanse javila se na telefon. Govorila je s poznanikom kojem je dijete bilo bolesno. Čovjek je bio uzrujan i vikao, molio ju je da dođe kod njih, govorio da će joj platiti put. Marica je ljubaznim glasom rekla da ne može doći, ali da će odmah preporučiti šta da urade: prvo treba da odu na ušće gdje se spajaju tri potoka i onda …

Marica nije proročica u klasičnom smislu riječi, već bi, kad dijagnosticira problem – ili kada netko dođe s problemom – bajala. Gostima je naložila da sljedeći put dođu sa neophodnim rekvizitima. Ispraćajući ih nije željela naplatiti. “Pa, nisam vam ništa uradila. Nego kad dođete sljedeći put “, rekla je, s očitom sumnjom da će sljedećeg puta biti.

Opčinjen na arapskom

U selu Ranovac blizu Petrovca, na vrhu brda živi Jeva. Lijepo, prostrano dvorište puno žardinjera sa cvijećem; malo groblje sa ružičnjakom. U kući živi s jednom Rumunkom, što nije neuobičajeno jer mnoge Rumunjke rade i udaju se u Istočnoj Srbiji.

Jeva prima u prostranoj sobi s mnogo ćilima, malim oltarom s ikonama i zidovima načičkanim crno-bijelim obiteljskim fotografijama. Vikala je i psovala kao i mnoge Vlajne, a bila je posebno osorna prema ženama. U sobi je glasno tandrkao televizor s kojim se stalno nadvikivali, a pošto je imala slab sluh, svi su vikali u glas. Šutirala je psa koji se motao oko nogu posjetitelja.

Gosta je posadila na mali tronožac i uputila ga kažiprstom, zajedno s njom, drži za kuku malu bibliju s bijelim omotom i velikim crvenim križem na sredini. Ako bi se “knjiga” nakon postavljenog pitanja okrenula na lijevo, odgovor bi bio “ne”, desno “da”. Na vlaškom se obraćala Djevici Mariji i prekrstila se nad njenom ikonom. “Majko božja, tebe se molim i tvoji duhovi, da nam kažeš za …”

“Da li je on zdrav od boga? Da. Da li ima prokletstvo od oca? Ne. Da li ima napušteno groblje? Ne. Da li ima bližnji od roda da su bez daće? Ne “, rutinski je govorila.

“Da li ima čini na njega? Da. Od kad ima čini na njega? Jednu godinu. Dvije godine. Tri. ” Knjiga se okretala dok nije stala na određenom broju. “Na kojem su jeziku čini načinjene? Na vlaškom, na rumunjskom, na ciganskom – na arapskom i kod odže. Koliko žena zna za te čini? Jedna, dvije, tri. Da li su to dvije sestre? Ne. Dvije prijateljice? Da. I kćer od jedne? Da. ”

Poslije dramatične pauze, pitala je:

“Majko božja, tebe se molim i tvoji duhovi, je li svezan? Da. A koliko je svezan? Jedanput. Dvaput. Triput. Četrput. (…) Devetput. Majko božja, tebe se molim i tvoji duhovi, kad je odža posljednji put bajao? Jedna mlada nedjelja, dvije, tri, četiri. U petu mladu nedjelju posljednji put je bajao. ”

Pošto je dijagnostikovala problem, prešla je na rješenje.

“Da li mu slijedi opasnost od traktora, od motora, od motorne pile? Ne. Jesu li mu nešto turili u pivo, u sok, u vodu, u crno vino? Da. Da l ‘mu dali mozak od bijesnog psa, od svrake, od ovce koja se ne drži u čopor? Da. Da l ‘ga svezali za smrt? Ne. Da l ‘ga svezali da nema nikakvu vezu sa ženom? Da “, završila je ponosno.

Naravno, ona će moći da ga oslobodi bajanjem, ali samo ako dođe još jednom, s potrebnom magijskom opremom: “Da doneseš jedno kilo vode tekuće, od česme biti dobra za piće; jedan prut vrbov; jedan konac bijel nemeren onoliko koliko raširiš ruke; jedno kilo vode gdje se sastaju dva potoka; malo pare i tri majice, majice da budu bijele “, diktirala je i dodala poslije kraćeg razmišljanja:” Voda ispod vodenice da se baje u devet boce, vunica debela ili bijela u dužini tvojoj, i devet zavezuljataka koncem kojim je bio vezan vinograd ili rajčice . ”

Na kraju seanse, Jevinu osorost magično je istopila novčanica od tisuću dinara.

Razgovor s mrtvima

Nadaleko čuvena Mila je jedna od posljednjih žena koje padaju u trans – jednom godišnje, na Duhove. Tada svakome tko dođe služi kao medijator za razgovor s mrtvima i proricanje budućnosti.

Njezina kuća je također u brdu, u seocetu Crnajka, ušuškanom u zelenilu. Red automobila, čekanje i uplakani ljudi koje tišti neka teška muka. Ulazilo se u dvije ture – prvo na razgovor sa živima, svi prisutni redom, a potom s mrtvima, sa svijećom. Oba puta se ostavljao novac.

Ispred kuće bilo je tridesetak ljudi. Jedna žena je šapatom, kao da se plaši da će razbiti okultnu atmosferu, ispričala da dolazi drugi put. Govorila je kako se prilazi Mili, s fascinacijom uobičajenom kod redovitih mušterija vračara. Oko druge žene su se okupili radoznalci. Pošto je izašla od Mile, kroz jecaje je ispričala svoju priču. Sina su joj ubili u šumi i njegovu smrt proglasili samoubojstvom. Ona je poznavala svog sina, znala je da se on nikad ne bi ubio; on joj je to preko vračare potvrdio.

Prizor u sobi podsjećao je na seoske sahrane. Mila je ležala na krevetu posuta narodnim darovima i novcem. Kod pravih vračara, svatko daje koliko ima ili koliko hoće. Oko nje su sjedile komsiki koje su provodile ljude; i pored želje da izgledaju svečano i ozbiljno, potkrao bi im se poneki osmijeh.

Mila je prevršila osamdesetu godinu. Potpuno u crnini, imala je poluosmehnut, blažen izraz, a poplavile usne bile su obrubljene bijelom pjenom. Neutralnim glasom govorila je velike i teške stvari, kao da je samo posrednik nečega što dolazi izvan nje. Čim bi rekla ono što je smatrala konačnim, rukom bi pokazala da se odstupi.

Kažu da bi žene koje padaju u trans, kad bi se vratile iz tog stanja, fizički potpuno onemoćale. Mila je počela da se krsti i mrmlja nešto na vlaškom. Lako se povratila, i dalje s osmijehom.

kult mrtvih

Ljubica je sahranila unuku. Prevršila je sedamdesetu, ali izgleda mnogo starije. Njezin muž djeluje kao njena sjena. Sramila se što smo kuću zatekli u rasulu. Očito siromaštvo nagrizalo je sve. Živi u zapuštenom dvorištu sa usahlom vrtom. Na kapiji znak “Pazi se psa” i gomila mačaka. Oronula jednospratnica u ciglama, sve u nabujalom zelenilu. Iz betona i zidova izviru trava i divlje cvijeće.

Ljubica je prava pripovjedačica. Kada je počela pričati, na uspavanom staračkom licu nazirala se nekadašnja ljepota. Lako je mogla biti seoska ljepotica. U pripovijedanju su najviše pomagale zelenkasto-ljubičaste oči.

Odmah je rekla da ne vjeruje u stare bapske priče i da pravih Vlajni više nema. Imala je osmero djece i devetnaestoro unučadi. Unuka Jovana ubijena je tu, ispred kuće. Neki momak pregazio ju je kolima. Nikad mu nije suđeno. Imala je samo četiri godine.

Ona je “puštala” unuki sahranu. Opisala je kako je pripremila novo bijelo dječje odjelce, koje joj je namijenila da nosi na onom svijetu. Spremila je unukinu omiljenu pitu s višnjama, isto namijenila “da ne bude gladna na onom svijetu”. Sto u dvorištu gdje se stavlja sve što mu može zatrebati na onom svijetu, napunila je igračkama. Pravila je obredne kolače, “zavjete”, set kruhova koji na stolu oponašaju položaj ljudskog tijela u lijesu.

“Dolje, pustili smo vodu na potoku”, objasnila je pokazujući dolinu ispod kuće. Napravile su četrdeset čvorova na koncu od vunice, pa su ga dvije žene rastegle preko potoka, a jedna djevojčica zahvaćala je vodu i sipala preko konopca, pedeset puta, “da ne bude žedna na onom svijetu”. Na kraju je svaka žena povukla sa svoje strane i čvorovi su se razvezli, “da joj se duša odveže od ovog svijeta”.

Pošto je umrla bez svijeće pored uzglavlja, što kod Vlaha znači da je umrla “u mraku”, Ljubica je, zajedno s posebno obučenim ženama, napravila za Ivanu rajsku svijeću, noć pred sahranu. Svijeću je stavila na “glavu”, posebni obredni kruh koji predvodi posmrtnu povorku, da bi pokazala Jovani put u raj.

Na sprovodu, u kapeli, Ljubica je vidjela osu. Letjela je oko svijeće. Odmah joj je to bilo neobično. Potom je ta osa uletjela u njihov auto. Godinu dana kasnije na pomani, daći u sjećanje na preminulu unuku, vidjela je istu tu osu. “Letjela je oko uha mog zeta, a nije ga ubola”, rekla je značajno Ljubica. Na svakoj sljedećoj pomani vidjela je leptira koji se vrtio oko krevetića njezine unuke.

Nekrštence, djecu koja su umrla prije nego što su krštena, svećenik ne može opoje. Njihove duše borave na bezvodnom i pustom dijelu “livade u nekoj dalekoj šumi”, kako Vlasi zamišljaju onostrani svijet. Ljubica to nije znala, ali je naslućivala.

Leptir joj nije dao mira. Nešto joj je govorilo da običaji nisu upokojili dušu njene unuke, imala je dojam da joj Jovana nešto poručuje. Sanjala ju je jedne noći i nakon toga je otišla kod Tanje u Negotin, koja je gledala za mrtve.

Preko nje, Jovana joj se obratila: “Bako, ja sam bila leptir, i ja sam bila osa, i sve imam od tebe, bako, imam i vodu, i vatru, i igračke. I reci mami da više ne nosi crno, i da ne plače na mome grobu, nego neka skine s police video sa moga rođendana i ponovno ga pogleda, i ponovno se smije “, prisjećala se unukinih riječi Ljubica. Dodala je, dok su joj se oči širile u nevjerici: “Kako je to Tanja mogla saznati i to za leptira i to za osu …”

Nije znala objasniti zašto je za unuku radila to što je radila: “Valja se tako, tako se prenosi s koljena na koljena.” Ljubica je sve to pričala mirno, staloženo. Vlasi žive sa svojim mrtvima.