Ovo su nazivi koje su grčki astronomi dali četirima razdobljima, čija sveukupnost čini ciklus na koncu kojega se razni astronomski fenomeni ponavljaju u istom analogijsko redoslijedu.
Zlatno doba odgovara djetinjstvu, predstavlja prostodušna otkrića i spontanost prije iskvarenja, razdoblje ljudske civilizacije još je blisko iskonskoj tradiciji. U tom dobu postoji samo jedna društvena klasa, a svima vidljive zakone svi slijede bez sukoba i ratova, kao božansku nazočnost.
U drugom, srebrnom dobu svijetlost više nije izravna, budući da je srebro lunarni metal, a Mjesec odražava svjetlost Sunca, ali je ne može sam proizvesti. Srebrno doba u ljudskom životu odgovara sazrijevanju i zrelosti sa svim njihovim posljedicama, nastankom obitelji i rođenjem djece, koja iziskuju hijerarhiju odnosa, kazne i nagrade.
Treće doba je brončano, pripisano starosti. U tom ciklusu udaljavanje od svjetlosti postaje sve brže. Tu možemo primijetiti da, kao što se u fizikčom fenomenu recesije nebuloza svijeta udaljava od prvotnog središta, tako se ovo udaljavanje na drugoj ravni pretvara u napuštanje svjetlosti u korist tame, a mit o Sotoni, protivniku svjetlosti, simbolično odgovara toj činjenici.
Slijedi željezno doba, doba metala posvećenog Marsu, koji vlada zakonom Ovna. U ljudskom tijelu povezano je s opadanjem životnih funkcija te predstavlja kraj ciklusa, kad je udaljavanje od središta i svjetlosti potpuno. Kraljevska klasa prepušta vlast građanskoj, koja će svoju prevlast prepustiti društvu mnoštva, koje se podudara s krajem ciklusa.
Nakon toga, izračunato prema zakonima svemira dolazi novo zlatno doba, koje predstavlja napredak čovječanstva na putu utvrđenom univerzalnim zakonima. To je ciklička koncepcija astrologije.
