Logičko mišljenje ima svoju stazu, svoje logičke stanice. Misao počinje, ona analitički raste i mi bez muke pratimo tok svog rasuđivanja. Mozak radi na rate, sporije ili brže i, najzad, ostvaruje program ili cilj neke misli. Mozak ubacuje u svijest produkt razmišljanja, mada je teško reproducirati cjelokupan proces razmišljanja. Sa druge strane, intuicija ne poznaje logičke tegobe i staze, ona ne radi etapmo već daje strelovit i neočekivan rezultat. Čovjek, odjednom ‘ima u ruci’ misao u savršenoj ambalaži, ali tko je njezin roditelj ili nositelj, to čovjek ne zna. To je podsvjesna ili intuitivna djelatnost.
U misaonoj proizvodnji, koju nepitan i nenaručenu vrši podsvijest, istaknuto mjesto zauzima predosjećaj. Čovjeka odjednom obuzme neka misao, neka slika, a sve je to u pejsažu potpune misterije i nelogičnosti. Počinje strepnja, čovjek je neugodno svjestan činjenice da se nešto čudno dogodilo, ta osoba počinje ‘zvoni’ na opasnost, mada još ne razumije tu opasnost. Još nema poštara na vratima, još nema nikakve pouzdane komunikacije o događaju, ali neugodnost predosjećaja se ne može otjerati. Kako objasniti mehanizam te pojave?
Najjednostavnije tumačenje odnosi se na najjednostavniji slučaj predosjećanja. Osoba se nalazi pred nekom dilemom, razoružana je pred opasnošću nekog životnog izbora, vodi brigu o tome hoće li joj dijete završiti čkolu i zaposliti se. Sto razloga, ali se uvijek oko srca javljaju čudna osjećanja. Takve ćemo predosjećaje najčešće naći u osoba pojačane razdražljivosti, ali predosjećaji mogu imati i shvatljivu realnu bazu, kao, primjerice, kod studenta koji se nije dobro pripremio za ispit, predosjeća da će pasti i – padne.
Međutim, takvi logični predosjećaji i nisu predmet za razmišljanje. Ima mnogo kompliciranijih slučajeva. Jedan ruski list ‘Sovjetskaja industrija’ upoznao je čitatelje s jednim člankom koji je u XIX stoljeću bio objavljen u jednom ruskom znanstvenom časopisu. Događaj se dogodio u Volgogradu. Jedan putnik je doputovao u taj grad i uzeo sobu u hotelu. Već se prvog jutra probudio s osjećajem teške uznemirenosti. Sutradan je uznemirenost porasla. Ne znajući zašto, gost je odlučio odgurnuti krevet u suprotan kut sobe. A iste te noći srušila se strop, a na mjesto gdje se prije nalazio krevet pala je teška greda. Kada su sretnika upitali zašto je pomaknuo krevet, on je samo uzbuđeno ponavljao: ‘Pojma nemam! Kao da me netko natjerao da to učinim! ‘