Tradicionalno čudo inače je dio praznovanja jednog vrlo razrađenog festivala. Ceremonija u čast svetog Januarijusa počinje u devet sati ujutro. Gomile ljudi se sakupljaju u Napuljskoj katedrali a većina želi biti što bliže kapeli gdje se drže bočice s sasušenom krvlju. Blizu oltara u kapeli je srebrni sanduk u kome je lubanja svetog Januarijusa. Pošto u kapelu može stati jedva stotinu ljudi, samo odabrani gosti mogu ući i promatraju čudo. Većina naroda može se zadovolji time što se nalazi na području katedrale. Samo gradski i crkveni dostojanstvenici i posebno pozvani mogu promatrati kako se flašice izvlače iz skloništa, na početku ceremonije. Među njima je i grupa starijih žena koje trebaju pomoći da se čudo ostvari. One su poznate kao ‘rođake svetog Januarijusa’, smještaju se pored oltara i ponašaju se kao navijačice na utakmicama.
Čim se izvuku iz skloništa, flašice se dižu uvis da bi ih narod video. U tom trenutku, krv je još sasušena. Tada ‘rođake svetog Januarijusa’ počinju vikati, moleći sveca da načini čudo i pretvori prah u krv. One čak i psuju i govore ružne riječi ako se čudo ne dogodi dovoljno brzo. Uskoro se gomila pridružuje njihovom vikanju.
Nekoliko minuta nakon početka svečanosti, crkveni dostojanstvenici počinju mašu crvenim maramicama što je znak da se čudo dogodilo. Drugi svećenici prinose svijeće bočicama tako da bi gomila mogla vidjeti da se u bočicama sada nalazi krv. Tada svi dostojanstvenici i ‘rođake sveca’ ljube sandučić, a onda se on pronosi kroz katedralu. Tijekom procesije odjekuju riječi ‘Te Deum’, pa potom se flašice vraćaju u sklonište. Ponekad krv ostaje tečna tijekom cijele ceremonije a ponekad se vraća u prah, dok se još nosi katedralom.